Dino Abazović: Religija i ljevica

Pretpostavimo da živimo u ideološki polariziranom svijetu – nazovimo to ‘ljevicom’ i ‘desnicom’ – gdje je sloboda govora norma. ‘Ljevica’ je u osnovi o tome da ljudi mijenjanju način na koji jesu. ‘Desnica’ je u osnovi o tome da ljudi nastave bivati na način koji jesu. Pitanje glasi – koji scenario će rezultirati boljim svijetom- (a) neka desnica ispostavi pretjerane zahtjeve koje će ljevica ispunjavati i ispravljati, ili (b) neka ljevica ispostavi pretjerane zahtjeve koje će desnica ispunjavati i ispravljati!“ Prema Steve Fulleru koji je postavio ovaj misaoni eksperiment, a iz njegovog čitanja povijesti, odgovor je poprilično jasan — (b)!

Međutim, da li je to baš tako, i zašto jedan značajan broj intelektualaca doista smatra da je to tako? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti, često se to čuje, a pripisuje valjda Churchilu, nebitno, na slijedeći način – „onaj koji nije bio u mladosti ljevičar (odnosno liberal), taj nema srca, a ako nije u starosti postao desničar (odnosno konzervativac), taj nema pameti.” Lično nisam uvjeren, ali recimo da poštujem one koji doista misle da je prethodni Churchilov poučak sasvim ok.

U situaciji u kojoj se danas nalazi suvremeni svijet, vjerovatno dva najinteresantnija “iznenađenja”, bar kad je u pitanju intelektualna zainteresiranost jesu svojevrsni comeback tema koje su očigledno prerano arhivirane ad acta — javna uloga religije i (tzv. novi) ateizam, te djelatna radikalna desnica, u vezi sa religijom ili ne, te u posljednje vrijeme jednako tako radikalna ljevica!

I jedno i drugo rezultat su neoliberalnih politika i specifične deindustrijalizacije koja je bar na tzv. Zapadu slomila ono što se nekada imenovalo radničkom klasom, utjecaj sindikata je marginaliziran i sveden na povjesni minimum, a ljevica, zahvaljući i djelatnim socijaldemokratskim partijama, oliti strankama, i raznorodnim varijacijama na temu “trećeg puta”, gurnuta  na političku marginu. Istovremeno, kako to uviđa Igor Štiks, ljevica je također izgubila (ili napustila) svoje tradicionalne terene, pa su siromašni i radnici – za razliku od svojih očeva i djedova – uglavnom prepušteni, a neki od njih i privučeni radikalnoj desnici i različitim na religiji zasnovanim ekstremističkim grupicama.

Držim stoga da je Habermasov poziv da se centralna pažnja posveti javnoj sferi u modernim liberalnim društvima, i za intelektualne slobode i za ono što e naziva progresivnim mišljenjem, u potpunosti validan. Tu nije izuzetak ni temat odnosa religije i ljevice. Ali pri tome treba imati u vidu i kritiku koja ukazuje da upravo to liberalno društvo sistematski isključuje različite osobe, ili vrste zahtjeva, od ozbiljnog uzimanja u razmatranje. Od samih početaka liberalna javna sfera isključuje osobe poput žena, subjekte bez imovine, članove religijskih manjina… Već je Talal Asad pokazao da za takvu kritiku liberalne demokratije javna sfera nije jednostavno forum za racionalnu debatu već — prostor isključenosti. Doista, ne smijemo izgubiti izvida da je (liberalna) javna sfera prostor nužno (a ne samo nepredvidivo) artikulirana s moći.

Između ostalog i zbog toga, kako piše Jeff Haynes, “… organizirana religija će često zahtijevati javnu ulogu kao rezultat vjerovanja kako je društvo krenulo u pogrešnom pravcu i potrebna mu je injekcija religijskih vrijednosti kako bi se vratilo na pravi put. Religija će se pokušati deprivatizirati tako da ima glas u aktualnim debatama o socijalnim i političkim pravcima. Cilj je postati značajan faktor u političkoj deliberaciji tako da se religijski glas uzme u obzir. Religijske vođe traže podršku od svakodnevnih ljudi razmatrajući određena ključna pitanja, uključujući ne samo pretpostavljeni pad javnog i privatnog morala, već isto tako nesigurnosti života u neovisnom tržištu gdje su pohlepa i sreća jednako efikasni kao i rad i racionalan izbor“.

Odgovor na takve i druge religijske zahtjeve za aktivnom javnom ulogom religije, jukstapozicionirano i antagonistički, nerijetko jeste novi ateizam. Najjednostavnije ga je definitati kao socijalni i politički pokret koji zagovara stav da religija jednostavno ne bi smjela biti tolerirana, i da joj se treba suprotstavljati, treba je kritizirati, i izlagati racionalnim argumentima kada god se njen uticaj pojavi. Međutim, kako to je to krajnje vispreno primjetio Dan Harmon, novi ateisti često brkaju ateizam – “Ja nemam Boga”, sa antagonizmom – “Vi nemate Boga”.

Kako god, fiksacija na religiju kao izvor svih problema na svijetu naravno je u suprotnosti sa realnošću. Religija jeste izvor mnogih problema, ali baš svih? Na stranu i to što su za nove ateiste sve religije jednako loše, s tim što je islam pri svemu tome „jednakije“ loš.

Značajan je broj autora pokazao, primjera radi, da problem Bliskog istoka nije islam, već despotski, autokratski režimi koji nerjetko vladaju pod patronatom SAD-a. Ono što je problem na primjer na tzv. Zapadu nije kršćanstvo ili kršćanska desnica, već fašizam neoliberalnog slobodnog tržišta – nekontrolirani free trade, masovno zagađenje, klimatske promjene, nejednaka primanja, disparitet u bogatstvu, rasizam i nelegalna imigracija iz zemalja zahvaćenih socijalnim haosom (koji je opet nerjetko izazvan upravo neoliberalnim imperijalizmom). Problem na primjer u Izraelu nije judaizam (zaboravlja se da su mnogi od tzv. očeva utemeljitelja suvremenog Izraela bili ili jesu zapravo deklarirani ateisti), već je problem rigidni sekuritizirani režim, aparthejd, otimanje zemlje, ponižavanje Arapa.

Sve u svemu, osnovni problem sa pokretom novih ateista leži u tome da ateizmu daje veoma loš imidž. To svakako nije hvale vrijedan i inspirativan filozofski ateizam jednog Spinoze, Schopenhauera, Marxa, Freuda ili Feuerbacha.

A kako ranije, tako i sada, sjajan je to uvid Richarda Symoura, i ne samo njega, religija nije ništa drugo do gradilište interpretacija, simbolička i ideološka proizvodnja iz koje akteri crpe značenja shodno uvjetima u kojima žive. Prije svega drugog, potpuna neodređenost religijskog teksta čini nemogućim doslovno, konzistentno značenje teksta – interpretacija je neizbježna i nezamjenjiva.

Bilo kako bilo, na našim prostorima aktualna pitanja odnosa religije i ljevice se nadaju u najmanjem dvojako – prvo kao hipoteka prethodnog društveno-političkog sistema i njegovog odnosa prema organiziranoj religiji, ali i religiji uopšte, i drugo kao pitanje uloge i mjesta organizirane religije, ali i religije uopšte, od 1989. i početka tzv. tranzicije pa do danas.

Pojednostavljeno, komunisti jesu gajili posebnu habitualnu antipatiju prema organiziranoj religiji, i najblaže rečeno, iako ne u čitavom periodu trajanja bivšeg sistema, značajan broj sistematskih grešaka jeste učinjen. Prije svih, to što su religioznost konceptualno razumijevali samo i isključivo kao privatnu stvar pojedinca, pa su i one manifestacije religioznosti koje imanentno pripadaju javnoj sferi gurali u privatnu sferu vjernika, odnosno tamo gdje joj nije mjesto. Drugi važan aspekt jeste smušenost i nerazumijevanje povijesne vezanosti konfesionalnih i etničkih identiteta na ovim prostorima na koje se gledalo dijelom blagonaklono, kao dio kulturne baštine i bogatstva naroda i narodnosti, a dijelom „poprijeko“, kao nešto u vezi sa nacionalizmima, sve gotovo po pravilu u isključivo dominantnoj ideološkoj formi tzv. vulgariziranog marksizma.

Kada god i gdje god su se socijalizmi i komunizmi otvoreno predstavljali kao suštinski bezbožničke doktrine sa ciljem da preuzmu sekularnu verziju moći koju je do tada uživala religija, imali su veoma ograničenu podršku među tradicionalno vjerničkom populacijom. Međutim, teorija socijalizma preoblikovana tekstovima i mišlju jednog broja pristaša teologija oslobođenja, i ne samo njih, počela je u drugoj polovici prošlog stoljeća pridobivati dijelove religijskog establishementa, kao i vjerničke populacije na svoju stranu, prije svega zbog vizije transformacije društveno-ekonomske strukture – što danas obično znači protivljenje neokapitalizmu koji izaziva društvene nejednakosti širom svijeta.

Od 1960-ih godina prošlog stoljeća dakle, oni koji analiziraju fenomen onoga što se ponekad naziva i religijskom ljevicom pokazuju u svojim radovima kako se proširio opseg uticaja religijske ljevice sa ciljem da se prihvate načela ljevičarskih doktrina u niz sfera, uključujući: radikalnu ekologiju (koja prikazuje kapitalizam i industrije kao inherentno destruktivne prirodnom svijetu); feminizam (podržava politiku “jednakih plaća”); LGBTQ prava (podržava radikalno redefiniranja braka i porodice); antiratne pokrete (gledanje na Sjedinjene Države kao glavni razlog međunarodnih sukoba); otvorene granice (podržava amnestiju i proširena prava za ilegalne imigrante); ljudska prava i građanska prava (karakteristične naročito u nepopravljivo rasističkim i šovinističkim državama u kojima se podržavaju preferencijalne politike kao protivtežu tim nepodnošljivim stanjima aparthejda); krivično pravo (pogled na kriminal kao nusproizvod korumpiranih društvenih institucija kao što je neokapitalizam); i konačno ekonomija (opet, koja prikazuje kapitalizam kao eksploatatorski sistem koji šteti velikoj većini svjetske populacije u korist male, moćne elite).

Pa ipak, sa tog makroplana, u našem mikrokontekstu ovaj drugi aspekt dvojakosti koji sam pominjao danas je ako ne više onda jednako relevantan. Na žalost, kao dio revolucionarnog terora 90tih prošlog stoljeća, a tzv. tranzicija jeste sadržavala i elemente nacionalnih revolucija i nije (bila) samo preobrazba društvenih i ekonomskih odnosa i „zora demokratije“ – treba li uopće pominjati nasilje, etničko čišćenje, ratni zločini i genocid, primenovanja ulica, kulturocid, i da ne nabrajam dalje – dakle, kao dio takvog revolucionarnog terora etnonacionaliziranje religije poprimilo je na ovim prostorima epidemijske razmjere. Možemo mi do u nedogled lamentirati radi li se o upotrebi ili zloupotrebi religije, (ne)spremnosti i (ne)adekvatnom odgovoru religijskog establishmenta itd., religija je postala i dobrim dijelom ostla čvrsta politička činjenica koja se i danas iščitava isključivo u etnopolitičkim kodovima. I ne samo da je konfesionalizirana teritorija, konfesionaliziran je i polis!

Ljevica u tom smislu na ovim prostorima nije ni pokušala ozbiljno promisliti i ponuditi adekvatne odgovore na pomenute procese, ni globalne ni lokalne, pa tako ni o mjestu i ulozi kako organizirane religije, tako i religije uopšte na ovim prostorima i u ovom vremenu.

U posljednje vrijeme, naročito od devedesetih godina prošlog stoljeća na ovamo, više nego što je to slučaj u drugim dijelovima Evrope, na ovim tzv. tranzicijskim prostorima dešava se i “prevođenje” društvenih religijskih identiteta u čvrste političke identitete. U određenom smislu i globalni postsekularni procesi pospješuju kreiranje religijskih identiteta povezanih sa političkim osporavanjima umjesto da podržavaju njihovo spajanje sa različitim drugim kulturnim identifikacijama i praksama. Već sam o tome pisao na drugom mjestu, ali posebno bi bilo važno problematizirati i istražiti da li ovdje uslijed dešavanja na globalnoj sceni, snažni postsekularni, zapravo postsuverenitetski procesi zapravo prethode nikad do kraja razvijenim autentičnim procesima sekularizacije koji su bili začeti u prethodnom periodu uređenja društvenih odnosa, odnosno u socijalizmu (na stranu aspekt prisilne ateizacije koji također jeste jedno vrijeme bio prisutan u bivšem sistemu).

David Martin je pokazao kako je religijski jezik utjelovljen u posebnim uglovima pogleda na svijet, posebnim modelima društvenog udruživanja, kao i u sakralnim mjestima posebno oblikovanim i označenim pokretima, slikama i eksklamacijama bogoštovlja. Takva sakralna mjesta raštrkana su diljem Evrope i dio su njena jedinstva, čak i onda kada se odbacuje kršćanstvo kao dugotrajan „stanar“, taj depozit vjere ostaje kao društvena prisutnost i opstaje kao društvena činjenica. Po Martinu, normativno pitanje stoga mora biti parafrazirano tako da glasi: kako to prisustvo i ta činjenica mogu ili ne mogu biti priznate u domeni javnog? Jednako vrijedi u mojim uvidima, mutatis mutandis, za bosanskohercegovački kontekst i ovdje imanente religije i religijske tradicije.

Ljevica na našim prostorima mora ponuditi odgovore kako razumijevati simbolička mjesta povijesne prisutnosti religije na ovim prostorima. U isto vrijeme, jedan od prvih koraka mogao bi biti – back to the class issue/povratak klasnom pitanju – jer je to tačka dodira – dakle u žiži mora biti socijalna pravda, a ne etnonacionalna pravda. Ljevica bi trebala zahtjevati od organizirane religije i njenog establishmenta podršku za one politike koje su prekoetničke i prekoentitetske, borbu za sve obespravljene tranzicijom, upravo zato što su to pitanja etičke a ne etničke naravi!

Primjera i argumentacije za takvo djelovanje i sa tim ciljem je u socijalnim naučavanjima ovdje dominantnih religija i previše, potrebna je njihova nova i aktualna interpretacija! I aktera iz „unutra“, i aktera iz „vana“. I to nije samo stranački posao, što bi partijski čimbenici koji nominalno razvijaju zastave ljevice konačno morali shvatiti. Nije zato što to oni u principu ne znaju, i zato što i ono znaju nije ni blizu dostatno daq se situacija promjeni. Ljevica je pokret, način mišljenja i djelovanja, a ne puki ideološki sadržaj upakovan u stranačku i/ili partijsku ambalažu. Dakle, to je zadatak svih koji smatraju da baštine i razvijaju lijevu ideju i tvrde da nastapuju sa lijevih pozicija bez obzira da li su „obuhvaćeni“ ovim ili onim oblikom organizacije.

Comments

comments