Goran Ferčec: 45°15’N, 15°30’E 

Goran Ferčec

Krenimo od središta prema periferiji. Možemo od glavnog trga prema istoku. Ili zapadu. Ili jugu. Sjever ne računam, jer nam se na putu prepriječilo brdo; mo- žemo se samo umoriti, izgubiti u šumi i umrijeti od gladi i žeđi. Nadomak gradu, a ipak izgubljeni. I mrtvi. Nitko nas nikad neće pronaći. Grad uglavnom spava, ponosan na svoj sjever. Ali na sjever ne idemo. Krenimo prema zapadu. Laganim korakom, kroz napučenu ulicu, izbjegavajući druge pješake. Smireno, bez na- mjere da drugima namećemo vlastiti tempo. Za sada izgleda da je sve u najboljem redu. Ulice su okićene božićnim ukrasima. Toplina izlazi kroz otvorena vrata prodavaonica. Ustajali miris kožnate galanterije grije hladan zrak ulice. Prolaznici omamljeni trenutkom lake dekadencije dopuštaju si nesmotrenost, pa vozači tramvaja moraju biti oprezniji u vožnji. Idila ulazi pod nokte kao akupunkturna iglica u neuralgičnu točku ukočenog tijela.

Ulica jednog grada koji o sebi voli misliti kao o gradu.

Idemo tim gradom i tom ulicom prema zapadu. Hodamo kao da ne znamo kamo idemo i kao da ne znamo što nas tamo čeka. Zadnji ostaci zimskog sunca crvene se na granici uvjerljivosti. To ne može tako izgledati. To mora biti podvala. Ne možemo predugo gledati u nebo i propitivati uvjerljivost njegove boje, jer prevelika je gužva. Idemo dalje, pogleda usmjerenog pred sebe, i u spretnom slalomu izbjegavamo građane ovog grada. Vesele građane ovog grada. Građane s osjećajem pripadnosti. Građane koji uvijek imaju reći nešto lijepo o ovome gradu. Nastavljamo niz ulicu i u nekoliko spretnih zaobilaženja i povećih koraka prolazimo pored malog trga s desne strane, pratimo ulicu koja zakreće udesno, nailazimo na park s lijeve strane, nastavljamo tako lijevo i desno, dok nas ne napusti svjetlo.

I dalje smo u gradu, ili nas barem tako uvjeravaju. Iako sve upućuje na to da je ovo nekada bio grad, a sve oko nas njegovi su ostaci, krhotine želje da jednom ponovo bude grad. Hodamo pored zadimljenih kuća interijera obloženih mramorom boje natrulog mesa, obloženih ranim devedesetima i njihovim ishlapjelim zanosom. Idemo dalje pored prodavaonica pregorjelih neona i prašnjavih izloga. Pored zatvorenih prostora u kojima su se nekad mogle kupiti knjige, cipele, meso, košulje, parfemi. Korak nam postaje sve brži. Ulica nema kraja. Na njenom dnu svijetli prijeteće slovo K, znak tržišne kolonizacije iscrpljenog grada. Ako nastavimo tim tempom, završit ćemo u polju iza megalomanskog marketa. Vlastiti koraci ispalit će nas u pustoš iz koje se nećemo znati vratiti.

Dok pokušavamo suspregnuti korak i barem nakratko sačuvati iluziju da se nalazimo u gradu koji nije mrtav, zamislimo da je neki dio nas krenuo prema istoku, a neki drugi dio nas prema jugu, u istom trenutku i s istim očekivanjem kao i ovaj dio nas što korača prema zapadu. Koračamo afirmativno u namjeri da nam se grad potvrdi kao grad u gabaritima realnosti. Postajemo nervozni.

Na istoku, već na prilazu zoološkom vrtu, ne nalazimo ništa osim tramvajskog trenja i glasanja životinja kojima je dan prekratko trajao. Njihovi krikovi u površnoj metafori potaknutoj dubokom paranojom podsjećaju na ljudske. Ne treba ići dalje od zoološkog vrta. Shvatimo krikove životinja kao upozorenje da se vratimo odakle smo došli. Životinje paze da šetači ne zalutaju tamo gdje ne treba zalutati, u planski uređenu urbanu depresiju osvijetljenu samo titravim neonima kineskih dućana u kojima ima svega što je potrebno za jedan privid života. Ipak, ne paničarimo ako zamišljeni slučajno prođemo pored zoološkog vrta i zalutamo u naselje na istoku. Držimo se osvijetljenih mjesta i ulice. Ne zalazimo u zamračene sokake ispresijecane privatnim dvorištima i parkiranim automobilima. Nismo sigurni, ali barem vidimo noć kako nam se približava. I budimo sretni što smo zalutali noću jer za dnevnog svjetla ne bismo mogli podnijeti pogled na jeftinu nadogradnju funkcionalističke arhitekture čija je povr- šina s vremenom poprimila sive mrlje ispušnih plinova i minimalnog ulaganja. I budimo sretni što nikoga ne srećemo jer ne bismo mogli podnijeti mučnu i iskrenu potrebu stanovnika da nas uvjere da život ovdje može biti divan, naročito u proljeće i ljeto, kad se sve zazeleni i pokrije nedostatke. Previše smo umorni za bilo kakav opis realnosti koji nije realnost sama. Pristajemo se utopiti u katastro, pa se prepuštamo beskonačnoj vožnji prema točki s koje smo krenuli. Tramvaj staje na svakom semaforu, a između semafora staje na stanicama, pa umjesto da vozi, tramvaj uglavnom stoji. A mi u njemu sjedimo i čekamo. Ionako nikamo nemamo namjeru stići.

Sjedimo i čekamo dok neki dio nas luta prema jugu. Na jugu je rijeka. Da bi se do nje stiglo, treba biti uporan. Grad se povukao od svoje rijeke, i nikad joj se više nije približio. Rijeka je ostala tamo, grad ovdje. I tako egzistiraju, kao nesretni par bez želje da se ikada više vole. Teško je pronaći cestu do rijeke, koja bi bila ugodna koraku pješaka. Kad se konačno stigne do mosta, kolone automobila onih koji bježe iz grada zaglušuju bilo kakav zvuk koji rijeka možda proizvodi dok odlazi prema istoku. Čini se da sve i svi napuštaju grad, a mi ne možemo brže od onoga koliko nas noge nose. Treba cijela vječnost da se prijeđe preko mosta u pustoš novoga dijela grada. Novi dio već je davno ostario. Ljudi su u zemlju utabali svoje staze pored popločanih koje ne koriste. Skraćuju put. Štede vrijeme. Kao da time čine nešto korisno za sebe. Imaju sve što im je potrebno. U prodavaonicama ih znaju po imenu. U kafićima imaju svoje mjesto pored prozora. U knjižnici im čuvaju najnovije naslove. Odlaze u stari grad samo kad moraju. Odlaze bilo kamo samo kad moraju. Dok leže na kauču u polumraku sobe, iznad glava im prelijeću avioni. Brzinom od sedamsto kilometara na sat. Onda ustanu i pogledaju kroz prozor. Žive s pogledom na rijeku i stari grad, ispod oblaka izgorjelog kerozina. To je pogled za umrijeti. Pogled od milijun dolara. Melankolični pogled upućen preko milijuna kvadrata obrasle pustoši i ruzinavog betona koje je nemoguće napustiti. Pogled za koji bi trebalo naplaćivati ulaznicu. Pogled popraćen glasovima sa susjedovog televizora. Pogled začinjen mirisom nedjeljne juhe. Pogled utvrđen muževim udarcima u žensku glavu. Pogled jednom za svagda. Ako bolje pogledamo, možemo vidjeti načičkane glave na prozorima i balkonima kako bulje u obzor, blago otvorenih usta, hladnog čela oslonjenog na staklo. Bulje i prstom na staklu izvlače liniju ne bi li ga nekako sačuvali za maglovita jutra kad grada neće biti na obzoru, pa oni neće znati gdje su. Osjećaju sreću, naši građani, zbog pogleda jedinstvene ljepote, iako nikad, ali baš nikad neće priznati da ponekad zaborave koji grad zapravo predstavlja ta bezlična slika uokvirena plastičnim okvirom njihovih prozora. Koji je to bezimeni grad koji neprestano sebe uvjerava da je grad i pjeva si pjesmu o gradu?

Ja sam stanovnik ovoga grada. Nemam pogled kroz prozor na njegovu sliku. Živim u prizemlju. Gledam na malo dvorište u koje su prvi doseljenici u stambeni blok prije skoro pedeset godina zasadili tri breze, jednu smreku, trešnju, marelicu i nekoliko grmova hortenzija. Nedavno su posjekli dvije breze i umjesto njih zasadili Acer palmatum, odnosno japanski javor i crvenu magnoliju. Vrt je okružen zgradama u kojima navodno žive ljudi. Nisam ih vidio. Samo sam ih čuo. Iz vrta obilja okruženog nevidljivim stanovnicima širi se sumnja u postojanje grada. Uzgajam je kao što bih uzgajao paradajz ili jagode. Višegodišnja biljka. Jednom sam je zasadio, prije desetak godina, a ona se obnavlja iz godine u godinu i sve bolje raste. Biljka sumnje da grad zapravo ne postoji, da je sve ovo privid jedne urbane slučajnosti, povijesne okolnosti i kolektivne ambicije. Iako o sebi voli misliti drugačije, ova je naseobina tek privid onoga što želi biti.

Grad posjeduje sve što jedan grad treba posjedovati. Naizgled nema nikakve razlike u odnosu na pravi grad. Ima ulice. Stambene zgrade i blokove. Stanovnike. Vlasnike stanova i najmoprimce. Centar i periferiju. Stari i novi dio. Vrtiće. Škole. Sveučilišta. Kulturne i socijalne sadržaje. Bolnice. Javni prijevoz. Restorane. Mjesta od društvenog značaja. Mjesta susreta i gužvi. Grad ima svoju povijest i svijest o vlastitom razvoju.

Grad ima sve osim realnog uvida u sadašnjost i ideje o vlastitoj budućnosti.

Moj je subjektivni osjećaj da živim u gradu mimesisu. Gradu koji oponaša ono što bi grad trebao biti, koji postoji samo kao ideja grada, a ne kao grad sam. Sve je tu, a ništa zapravo nije tu do kraja. Sve je na rubu održivosti, na granici da stane bez mogućnosti da ikad više krene. Ovaj grad pati od sindroma periferije, od koje pati svaki onaj grad koji nije pozicioniran kao centralno mjesto globalne slike moći. Živim u gradu sjemenu koje tek treba niknuti, iako nije sigurno u što bi trebalo izrasti. Živim u gradu narušenog kontinuiteta u kojem tramvaji stoje, ulice se peru u devet navečer, kafići rade do dvadeset i tri sata, a gradski prostori zjape prazni i napušteni. Živim u gradu fontana koji vertikalno gomila vlastitu besperspektivnost i čeka da bude napušten, da postane prvi, veliki, filmski primjer katastrofalne budućnosti siromašnog istoka. Grad kao stereotip negrada.

Dok hodam ulicama, pazim da mi se pogled ne susretne s pogledom zalutalih turista. Plašim se da ću im morati odati tajnu i reći da su platiti kartu i stigli u betonski hologram koji se neće još dugo održati. Ako nam se pogledi sretnu, morat ću im reći da bježe, ili im se ispričati zbog grada koji između histeričnih napadaja oponašanja uglavnom spava.

(Esej prenosimo uz odobrenje autora i izdavača Fraktura, Zagreb. Esej je objavljen u knjizi “Priručnik za jučer – Trinaest eseja” 2015. godine.)  

Goran FerčecGoran Ferčec je autor proznih i izvedbenih tekstova, koji su prevođeni na njemački, engleski i slovenski jezik te objavljivani u stručnoj pe­riodici u zemlji i inozemstvu. Saradnik je i autor mnogih kazališnih projekata i radova iz polja savremenih izvedbenih umjetnosti. Boravio je u Beču u okviru stipendije za pisce “Milo Dor” 2010. godine. 

Comments

comments