Asim Mujkić: Bosanskohercegovačka demokratija i njeni neprijatelji

Februarski bunt i kratka iskustva s direktnom demokratijom predstavljaju pokušaj sasvim drugačije, istinski demokratske političke artikulacije u BiH. Do sada građanka ili građanin mogli su biti politički relevantni samo kao pripadnici jednog, drugog ili trećeg konstitutivnog naroda. Izvan tog okvira građani nisu mogli ni na koji drugi način biti predstavljeni u institucijama države. Kakva je priroda tog predstavljanja?

Tu nema mjesta za predstavljanje egzistencijalnih problema s kojim se suočavaju građani, već se isključivo predstavlja takozvani vitalni nacionalni interes koji štite etničke oligarhije. Nacija koju oni predstavljaju je apstraktna kategorija koju oni pune sadržajem po svom nahođenju, odnosno svojim individualnim sadržajem koji se sastoji od vrlo ličnih njihovih briga, problema, interesa i frustracija. Nacija koju oni predstavljaju je sve ono što oni trenutno tvrde da jeste.

S tim u vezi, naciju ne čine konkretni ljudi od krvi i mesa, nego u konkretni materijaliziranim individualnim dobicima ‘narodnih predstavnika’ koji su prikriveni ideologijom etnonacionalnog opstanka i ugroženosti. To je dakle etnonacionalna vlast koja zahvaljujući demokratskom pravu glasa građana BiH tako svaki put iznova stječe legitimitet da bi u naredne četiri godine mandata zaštite takozvanog vitalnog nacionalnog interesa nastavila sa svojim samootuđenjem od građanstva, u svom svijetu za sebe i po sebi materijalno realizirajući svoju predstavničku volju nacionlanog interesa u nesagledivom materijalnom obilju i ispletenim mrežama moći.

Naivno je, mada u ovoj ranoj fazi bunta razumljivo, očekivanje demonstranata i 2013. i 2014. da će pod pritiskom građanskog protesta ti zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa postati odjednom predusretljivi i izaći u susret njihovim više nego opravdanim, krajnje egzistencijalnim zahtjevima. Otuđenje vladajuće oligarhije je toliko veliko da već govorimo o nepremostivom jazu. Svoju nezainteresiranost za svoje građane demonstriraju već preko dvadeset godina. Građanski otpor polako sazrijeva za svoju novu fazu koja se sabire oko stava: ‘ako mi ne interesujemo vas, onda ni vi ne interesujete nas’!

Zato kroz proteste i institucije direktne demokratije građani pristupaju svom samoodređenju. Na JMBG protestima građani su vladajućoj oligarhiji jasno poručili da ih ona više ne može predstavljati. Na februarskim protestima građani su otišli korak dalje: pristupili su formiranju institucija direktne demokratije s ciljem da postojeći sistem predstavničke demokratije vrate u okvire njegovog legitimiteta koji se isključivo osniva na tome da je jedini posao institucija vlasti da budu u službi građanima, njihovim potrebama i interesima.

Uplašeni zbog slijeda događaja, a ponajviše zbog buđenja svijesti širokog građanstva koje više ne prihvaća priču o vitalnim nacionalnim interesima i ugroženosti, vlastodržačka oligarhija se, uz pomoć medija koje ili kontrolira ili koji žive u blaženom konzumerističkom neznanju, uprla svim silama da proteste i tijela neposredne demokratije diskreditira opisujući ih kao zavjere narkomana, terorista, vandala i huligana. Političke oligarhije sva tri konstitutivna naroda su istu grupu pobunjenih građana smatrali uperenom baš protiv njihovog naroda, tako da su protesti bili u isto vrijeme i antibošnjački i antihrvatski i antisrpski. Iz takve nesuvisle interpretacije građanin ili građanka može izvući samo jedan zaključak: kada vas u jednoj troetnički konstruiranoj zemlji kakva je BiH podjednako mrze politički oligarsi sva tri konstitutivna naroda onda znajte da ste u pravu! Ipak, postoji nekoliko pitanja koja putem upornog spinovanja vlastodržaca unose nemir i sumnje među akterima nove bosanskohercegovačke demokratije koje objedinjujem u formi tri velike zamjene teza.

Da li je bunt i tijela neposredne demokratije koja su proizišla iz njega legitiman?

To je pitanje koje se često provlači po medijima, koje ističu političari, a i građani često imaju dileme. Ono je smišljeno da se diskreditira svaki vid političke subjektivacije građana izvan onog dopuštenog (na predizbornim skupovima političkih stranaka) koji se može kontrolirati. Međutim, to je obična zamjena teza. Danas je pravo pitanje ne da li su protesti i plenumi legitimni već da li je vlast legitimna! To pitanje se vješto sakriva iza odjednom pronađene vlastodržačke zaljubljenosti u zakonitost i legitimnost. Engleski mislilac John Locke čija je politička filozofija u samim temeljima moderne europske političke zajednice kojoj navodno naši vlastodršci teže jasno kaže da vlast u jednoj zemlji treba biti ograničena i osnovana na pristanku onih nad kojima vlada.

U riječi ‘pristanak’ počiva sav legitimitet vlasti. Kada se desi, piše Locke, da osoba ili osobe na vlasti koriste političku moć koja im je povjerena u cilju vlastite dobrobiti, kada njegovo privatno dobro istisne dobro zajednice, on samim tim prestaje biti član zajednice i društva i objavljuje rat tom društvu. U tom slučaju narod ima pravo na pobunu protiv tiranske vlasti. Tu se završava priča o legitimitetu. Jasno je da su vlasti na svim nivoima u BiH odavno izgubile legitimitet jer se obični građani i građanke ne mogu prepoznati u zakonima koje ovi donose. Šta je s legitimnošću zahtjeva demonstratora? Osim što egzistencijalni zahtjevi ne trebaju nikakvo opravdanje (što znači da su legitimni po sebi) ogromna većina zahtjeva koje su građani istakli na ulicama ili u tijelima neposredne demokratije legitimna je već po svom karakteru općeg dobra: obrazovanje, socijalna pravda, kultura, upravljanje resursima i dobrima itd. U tome je legitimitet bunta. Osim toga, dodatni legitimitet građanskih tijela obezbjeđuje i to da su ona sastavnim dijelom onog što se danas naziva civilnim društvnom. Osporavati danas rad civilnog društva predstavlja civilizacijski sunovrat.

Drugo ‘podmetnuto’ pitanje otprilike glasi ovako: ‘s obzirom da se protesti i plenumi dešavaju uglavnom na teritorijama gdje su Bošnjaci u većini nisu li to ipak samo bošnjački protesti?’

I to pitanje, kao i prethodno, krije prepoznatljivu zamjenu teza. Najprije, teritoriji gdje se dešavaju protesti su bosanskohercegovački predratni urbani industrijski centri sa ogromnom koncentracijom radnika na ‘čekanju’ ili koji su otpušteni, mjesta gdje su posljedice privatizacije najrazornije. Međutim, ovdje je daleko važnije da vidimo šta se kroz ovo lažno pitanje pokušava sakriti. Pokušava se sakriti možda najvažnija tekovina ovog bunta: delegitimiranje (nadajmo se trajno) nacionalističkog vokabulara koji već dvije decenije građanke i građane i narode ove zemlje drži u pokornosti i koji istovremeno osigurava suverenu vladavinu nacionalističkih oligarhija. Taj vokabular je, iako je postojala združena ofanziva svih političkih oligarhija, preko noći postao neuvjerljiv, nije se nikako mogao nalijepiti egzistencijalnim zahtjevima građana.

Nacionalistička priča kao i svaka ideološka priča koja služi da porobi i lakše vlada građanstvom očito ima svoj ograničeni rok trajanja mada se do jučer predstavljala kao vječna priča. Građani su zauzeli i demontirali tu vrlo važnu polugu proizvodnje moći. Građani i građanke znaju da će nacionalistička vlast trajati sve dotle dok bude uvjerljiva priča o ugroženosti jednog od strane drugog naroda, sve dotle dok strah bude uspješno usađivan i održavan u srcima i mislima građanstva za što u BiH služe izbori. Govor o socijalnoj pravdi i insistiranje da vlasti poštuju zakone koje su sami donijeli najefikasniji je lijek protiv nacionalističke priče.

Održati taj govor i širiti ga znači osigurati da se namjesto etnosa u BiH dogodi demos.

Treće podmetnuto pitanje koje unosi zabunu u razumijevanju protesta i građanskog artikuliranja tiče se dalje artikulacije i organizacije neposredne demokratije, a ono otprilike glasi: ‘kako dalje, da li plenumi treba da prerastu u političku partiju pa da iziđu na izbore i u institucijama predstavničke demokratije kao jedna od partija nastave svoju borbu?’

Gnjev demonstratora u februaru 2014 pretočen je postupno u instituciju neposredne demokratije – plenum. Plenum je institucija koja ne samo da otvara vrata najširem pluralitetu građanstva najrazličitijih interesa što institucije predstavničke demokratije ne samo u BiH nego i šire u svijetu nisu u stanju učiniti, već je to institucija koja oblikuje građanstvo i predstavlja genuino civilno društvo u zametku.

On barem za sada ima tri funkcije: korekcije – kroz stalno slanje zahtjeva izvršnim i zakonodavnim organima vlasti da rade svoj posao i to u skladu s postojećim zakonima; pritiska – uz pomoć demonstracija i zasijedanja plenuma i funkciju monitoringa – nadgledanja u kojoj mjeri su zahtjevi ispunjeni. Naravno, ovaj model građanskog djelovanja, pogotovo stoga što se razvija u hodu, nosi sobom niz nedoumica. Ali, svako udaljavanje od neposrednog građanskog okruženja unutar kojeg se pojavljuju i pokušavaju riješiti problem ove institucije neposredne demokratije, što bi se desilo ako bi se pristupilo formiranju političke partije, usmjerilo bi plenumski tip djelovanja ka elitizaciji i potrebi za hijerarhijskim djelovanjem koje je potpuno suprotno horizontalnom djelovanju kakvo na djelu imamo sada.

To bi dovelo do kooptiranja plenuma kao političke partije u već razgranatu hijerarhiziranu mrežu moći predstavničke demokratije protiv koje su se građani i građanke već pobunili. U političkom životu BiH pojavila bi se još jedna, osamdesetišesta politička stranka koja funkcionira po gvozdenom zakonu oligarhije, odnosno, postala bi dijelom a ne moguće rješenje svih problema zbog kojih se građanstvo pobunilo. Osim toga kakvi su izgledi da plenumska politička partija koja se temelji na anti-nacionalizmu išta postigne u duboko nacionalističkom sistemu?

Suprotno tome, ako ostanemo vjerni ideji neposredne demokratije, pravac daljeg njenog razvoja trebao bi da se odvija na dva nivoa – kroz već postojeću međuplenumsku saradnju, po principu delegatskog sistema (delegati s ograničenim mandatom) treba pristupiti formiranju plenuma na višim nivoima vlasti, ali još važnije treba djelovati prema nižim nivoima: općine, institucije, firme, dakle pristupiti osnivanju plenuma svuda tamo gdje građanke i građani smatraju da je izuzetno važno da utječu na procese odlučivanja i raspodjele. Bliskost građanki ili građaninu i njegovim ili njenim egzistencijalnim problemima je nit legitimiteta plenuma koja se ne smije prekinuti. Demokratija postoji jedino ako je način življenja u lokalnoj zajednici: u porodici, u školi, na radnom mjestu.

Asim Mujkić

Comments

comments