Asim Mujkić: Ka kritici kritika Dejtonskog sporazuma – Tigar od papira

DRAFT: 10. NOV. 2015.

Razračun s vlastitom filozofskom savješću

Tokom dvadeset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma razvio se i diskurs njegove kritike. Tu se mogu ubrojati brojne ozbiljne studije – članci, knjige, nalazi s tematskih naučnih skupova i konferencija (događaji u kojima sam i sam uzimao učešća). Međutim, kako je vrijeme odmicalo, a kritički diskurs se granao u brojne perspektive, počelo se sve više postavljati pitanje, naime, kako to da je ta kritika tako nemoćna, kako vladavina dejtonske paradigme ostaje neokrznuta, nedotaknuta tim, često razornim, ubjedljivim uvidima intelektualaca. Još gore, kako je to vrijeme odmicalo, brojni kritički uvidi postajali su inkorporirani i u sami hegemonijski vokabular vladajuće klase etnopolitičkih poduzetnika, postajali su, drugim riječima, zvaničnim ideološkim stavovima. Pa će se, osobito u proteklih desetak godina, desiti da gotovo svaki pretendent na političku poziciju otpočinje svoj govor kritičkim opaskama o dejtonskom sistemu, istom onom sistemu koji tom pretendentu omogućava sve blagodati vladanja. Nešto svakako nije uredu s kritikom ako se njeni uvidi mogu neproblematično koristiti i u kritičkom i u dominantnom, hemonističkom diskursu. Neko je u toj cijeloj priči zakazao, a to može biti samo kritičar. Šta je to pošlo po zlu u kritici da dobar dio njenih uvida lako nalazi mjesto u repertoarima fraza i metafora etnopolitičara kojima se učvršćuje a ne potkopava njihova moć? Da li je kritika tako, vremenom i sama postala jedna od dimenzija hegemonijske etnonacionalističke ideologije? Ako je odgovor na ovo posljednje pitanje pozitivan, a nakon više godina promatranja slutim da jeste, onda je više nego hitno otkriti zašto se desilo to kooptiranje u hegemonijski narativ.

Pokušat ću, ma kako to nezgrapno bilo, u tekstu koji slijedi skicirati odgovor koji se sabira oko sljedećeg uvida: dominantni ustavno-pravni, dejtonski poredak u svim dosadašnjim kritičkim perspektivama pokušao se razumijevati iz ‘samog sebe’, odnosno iz sasvim određenog idejnog horizonta (nacionalno-državnog, liberalno-demokratskog savremenog političkog imaginarija) unutar kojega se konstituirao, iz vlastitog metavokabulara, odnosno iz reda apstrakcija koje čine sadržaj identitetskog narativa samog dejtonskog režima. Naime, desilo se ‘postvarenje’, odnosno, za predmet je uziman ustavno-pravni i politički okvir za BiH kao zgotovljen objekt, kao stvar u svijetu, kao objekt proučavanja ‘po sebi’, a ne kao praksa, kao opsežni proces proizvodnje sasvim određene stvarnosti. Mislim da u ovoj metodološkoj ‘grešci u koracima’ kritičkog pristupa počiva njegova unaprijed izgubljena bitka, samoosuda na vlastitu ideološku zatvorsku ćeliju. Skicu za odgovor pokušat ću zasnovati na Marxovom uvidu koji kaže:

Kao što neku individuu ne ocjenjujemo šta je po onome što ona o sebi misli da jeste, tako ni o ovakvoj prevratnoj epohi ne možemo stvarati sud iz njene svijesti, već naprotiv, moramo tu svijest da objašnjavamo iz protivrječnosti materijalnog života … odnosno cjelokupnosti tih odnosa proizvodnje koja sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti (Marx, 1969: 9).

Dakle strukturna greška dosadašnjih kritičkih pristupa je što se dejtonska pravna i politička nadgradnja apsolutizirala u svojoj odijeljenosti od svoje realne osnove, odnosno cjelokupnosti odnosa proizvodnje života u BiH, odnosno u izostanku napora da, kako to sugerira Karl Manheim, „mišljenje shvati u konkretnoj povezanosti historijsko-društvene situacije“ (Manheim, 1978: 5). Dosadašnja kritika dejtonskog režima pokazuje se zato u najboljem slučaju kao ‘tigar od papira’ jer se zadržava isključivo unutar granica nadgradnje, to jest unutar svijesti režima o sebi s čijim temeljnim pojmovima samorazumijevanja ‘vodi kritičku polemiku’. Na taj način ona se osuđuje na bavljenje apstrakcijama, odnosno ona svoje apstrakcije suprotstavlja apstrakcijama dominantne ideologije koje su u opticaju upravo da bi prikrile ‘realnu osnovu’, to jest, svoj izvor. Dakle, plauzibilni kritički uklon, uklon koji bi imao ‘ugriz realnosti’ morao bi se uhvatiti u koštac s ‘realnom osnovom’, odnosno cjelokupnošću odnosa proizvodnje života u određenoj političkoj zajednici. Smatram, na temelju Marxovog uvida, da nova kritička perspektiva, kritički diskurs historijskog materijalizma ima taj potencijal. Ali prije no što se prepustimo toj vrsti kritike potrebno je kako Marx veli pristupiti „obračunu s nekadašnjom svojom filozofskom savješću“ (Marx, 1969: 10). U tom smislu treba izvršiti pregled osnovnih pravaca kritike Dejtonskog poretka grupiranih prema ključnom skupu apstrakcija koji im leži u osnovi, uz rizik simplifikacije jer, u suštini, opsežne i elaborirane pristupe na ovom mjestu reduciram samo na generalne misaone trendove i naznake.

Kritika tri kritička modela

Komunitarističko-konsocijacijska kritika u svom središtu postavlja apstrakcije naroda, nacionalnog identiteta, konstitutivnog naroda, narodnih i nacionalnih prava. Ovaj pravac kritike kritizira Dejton jer, barem ne eksplicitno, ne dopušta dovršenje procesa etnonacionalnog zaokruženja u BiH tumačeći ih ‘izrazom same stvarnosti’, ‘stanja na terenu’, čime en face odaje svoju ideološku, naturalizirajuću dimenziju. Nepravedno je u etnokulturnom smislu, prema ovom shvaćanju, obustavljati procese daljeg nacionaliziranja, jer etnonacionalne elite u BiH rade ono što su sve etnonacionalne elite širom Europe u jednom trenutku skorije – kapitalističke – povijesti radile – stvarale svoju nacionalnu državnost vezivanjem za određeni, zamišljeni teritorij. Proces renacionalizacije koji je nastupio nakon 1989, koji je na žalost često dovodio i do međuetničkih konflikata je već daleko odmakao i on je nužan. Opiranje tom procesu vodi u opresiju, majorizaciju i novim konfliktima. Slijepa tačka ovog pristupa, pored vrlo slabo izgledne mogućnosti legitimacije proizvedenih nacional-državnosnih entiteta unutar dominantnog liberalno-demokratskog poretka kakvog promiče EU, je zanemarivanje ili previd da je reafirmacija i proizvodnja vlastite nacionalne državnosti proces koji teče paralelno s reafirmacijom i proizvodnjom vlastite poduzetničke, ili etnopolitičke poduzetničke vladajuće klase i njenog naroda, odnosno da re-nacionalizacija ide pod ruku s re-kapitalizacijom. U praksi, renacionalizaciju, koja je dovodila do međuetničkih konflikata, nacionalnih revolucija i ratnih zločina pratila je rekapitalizacija koja je dovodila do tajkunizacije, spektakularnih privatizacijiskih afera, masovnog otuđenja imovine (dispossession), nasilne redistribucije bogatstva koja je proizvela oštru klasnu podijeljenost. Još gore, u državama s multetničkim sastavom stanovništva procesi renacionaliziranja i rekapitaliziranja pokazali su se dezintegrirajućim po te države što je dovodilo do njihove mirne (ČSSR) ili nasilne (SFRJ) disolucije. Odjeci tih procesa prisutni su danas kako u diskursu etnonacionalističkih vladajućih elita u BiH tako i buci topovskih baraža u Ukrajini. Nadalje, komunitaristička kritika, premda se poziva na historijsko iskustvo izgradnje nacija, je poput jurističke kritike, dobrano ahistorijska – u smislu u kojem govori o ‘nultoj tački’ odakle treba krenuti u konstrukciju društva zanemarujući da je ta nulta tačka proizvedena sredstvima oružane sile koja je kroz nacionalne revolucije osigurala određeni etnički homogeni teritorij, reaproprirala ili stvorila iznova institucije nacionalnog subjektiviteta. Ako je ta praksa bila prihvaćena tokom 19 i dobrog dijela 20 stoljeća, ne znači da je prihvatljiva i danas u 21 stoljeću.

Jurističko-državotvorni kritički pristup se razvio u skladu s dominantnim stavom o transcendentalnoj funkciji prava. Naime, većina takvih kritika zadržavala se u sferi prava, osobito ‘državnog prava’ obično ističući i komparirajući paradokse dejtonskog ustavno-pravnog okvira s državno pravnim stečevinama u razvijenom Zapadnom svijetu. Pa se govorilo o BiH koja treba da postane ‘normalna’ građanska država. Međutim ovaj pristup se pokazao nedostatnim. Taj diskurs kao da nije dodirivao ‘stvarnost’, ostao je u sferi apstraktne analize, bez konkretnog subjekta-nositelja društveno-političke transformacije u poželjnom pravcu. To upražnjeno mjesto vrlo brzo je ispunila bošnjačka etnopolitička elita u svom državotvornom jurišu potvrđujući paradoks ovakvog pristupa, koji kako ističu Hardt i Negri, leži upravo u njegovoj apsolutizaciji, transcendentalizaciji. Treba znati, napominju ovi autori, „da iza svakog formalnog ustava … leži onaj materijalni“, tojest, leže „odnosi moći koji utemeljuju, unutar određenog okvira, pisani ustav i definiraju orijentacije i granice koje zakonodavac, pravna tumačenja i izvršne odluke moraju poštovati“ (Hardt, Negri, 2011: 10 Kao njeni eventualni materijalni nositelji ili subjekti transformacije tako su se vremenom pojavile određene političke stranke, frakcije etnopolitičke elite, bilo da je riječ o političkim strankama socijaldemokratske ili narodnjačke orijentacije koje su određene spoznaje ovog kritičkog pravca transformirale u vlastiti ideološki arsenal, u biti arsenal bošnjačkog etnonacionalizma. Vladavina prava koja se zamišlja univerzalnom u ovim analizama pokazuje se, podjednako u BiH kao i u Zapadnoj Europi kao kodifikacija razgranate mreže sasvim partikularne hegemonije, odnosno sasvim partikularne materijalne moći. Juristička kritika bi s tim u vezi morala iz sfere univerzalija preći na sferu partikularija klasnog poretka kakav se sankcionira Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Liberalistička, ili liberal-demokratska kritika Dejtona (unutar koje se i sam pozicionirao) bliska je jurističkoj kritici u smislu u kojem očekuje samjeravanje bosanskohercegovačkog etnokratskog ustavno-pravnog okvira s univerzalnim normama, konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, odnosno s dominantnim etičko-političkim liberalno-demokratskim imaginarijem koji je u temelju EU, a komunitarističko-konsocijacijskoj, bliska je po prihvaćanju činjenice društvenog pluraliteta, no za razliku od konsocijacijske kritike, protivi se povlašćivanju samo određenih tipova grupnosti. Ova perspektiva zahtjeva slobodnog građanina koji može pripadati istovremeno različitim tipovima kolektiviteta, čija se politička relevancija neće reducirati – zakonski i ustavno – na njegovu ili njenu pripadnost ovom ili onom konstitutivnom narodu. Etničkom podaniku, ova koncepcija suprotstavlja univerzalnog građanina predlažući kao rješenje primjenu najviših standarda ljudskih prava i sloboda, što je uostalom i obaveza predviđena Dejtonskim ustavom. U tome dospijeva do svoje slijepe tačke koju dijeli s komunitarističkom kritikom – naime, riječ je o previđanju iste one sfere utemeljujućih odnosa moći, to jest sfere redistribucije bogatstva i moći koju i ako kada dotiče to čini samo ukazujući na njezinu površinsku formu, korupciju. Libetralno-demokratska svijest je hegelovski kazano ‘nesretna svijest’ jer politička klasa koja je četvrt stoljeća investirala u očuvanje diskriminatornog poretka neće dobrovoljno – nakon uvida o kršenju ljudskih prava i sloboda – napustiti svoju hegemonijsku poziciju.

Osim toga, liberalistička kritika je nemoćna pred činjenicom da se taj isti jezik ljudskih prava i sloboda već upotrebljava i za dominaciju, discipliniranje i kontrolu šireg građanstva, pa čak i za etničku mobilizaciju – jer ako pogledamo, mobilizacijski zahtjevi etnopolitika u BiH imaju uglavnom manjinsko-pravašku argumentaciju (borba za jezik, etnički kulturni identitet, itd.). U tom pogledu, ova kritika je na čudan način bliska i komunitarističkoj argumentaciji – isti je vokabular – prava i slobode – različit je njihov subjekt – individuum, odnosno kolektiv. Poredak moći, u svakom slučaju, ostaje neokrznut. Okršaj liberalizma i etnonacionalizma svodi se na suprotstavljanje jednog reda apstrakcija: individuum, njegove slobode i prava, drugom redu apstrakcija koji trenutno vlada Bosnom i Hercegovinom: narod, njegovo samoodređenje, slobode i prava, s tom razlikom što liberalizam nema konkretnog političkog subjekta, nositelja eventualne društvene promjene, nema neku relevantnu socijalnu grupaciju koja bi se izražavala u njegovim terminima, odnosno, za razliku od etnonacionalizma i njegovih diskurzivnih apstrakcija, liberalizam nije diskurs koji bi mogao generirati političku moć i ozbiljno izazvati trenutnu konstelaciju etnonacionalističke moći.

Da sumiram: zajedničko za sve tri kritike je univerzalistički pristup koji ne može uvidjeti klasnu prirodu, odnosno klasni karakter i prava i države, i građanina i naroda. Ili, drugim riječima, dosadašnje kritike dejtonskog sporazuma ne uspijevaju objasniti prirodu političkog u BiH zato jer manje više operiraju apstrakcijama države, prava, naroda, individuuma i slično. Prilikom apstrahirajućih procesa za potrebe partikularnog kritičkog diskursa dešava se redukcija čovjeka na jednu od njegovih dimenzija – kolektivnu, građansku, individualnu. Na taj način, kroz apstrahiranje se održava potpuni režim otuđenja ili se on ostavlja netaknutim. Rezultat tih borbi apstrakcija jesu, marksistički kazano, prividne zajednice aptraktnih prava i sloboda i apstraktne jednakosti koja se ispoljava kao jednakost u pripadnosti jednoj etnonaciji ili univerzalnom građanstvu/čovječanstvu.

Opravdanje potrebe za novom kritičkom perspektivom

Karl Marx nas uči da „ključ za objašnjenje političkih borbi treba tražiti u ekonomskom životu“, odnosno, „da se politička i ostale društvene pojave mogu istinito objasniti samo ako se prouče i upoznaju ekonomski zakoni i klasni odnosi koji iz njih proizlaze“ (Marx, 1956: 22). Univerzum dejtonskih ideoloških apstrakcija odraz su specifičnog, realnog poretka moći i ideološke dominacije koji se temelji na vrho partikularnoj konstelaciji ekonomskih i klasnih odnosa, odnosno, na vrlo konkretnoj praksi povlašćivanja i potčinjavanja, ugnjetavanja koja svoje ‘realno uporište’ ima u sferi ekonomskog potčinjavanja, ugnjetavanja, imovinske eksproprijacije. Taj sistem u političkom smislu održavaju opsežni – etnokratski – mehanizmi predstavničke demokratije kao ‘legitimne’ vladavine manjine nad većinom, odnosno jedne klase po sebi i za sebe nad drugom klasom većine građana BiH koja je tek po sebi, a čije se ‘za sebe’ uz pomoć razgranate mreže ideoloških državnih aparata odgađa u nedogled stalnim, strogo kontroliranim političkim mobilizacijama na etničkoj osnovi.

 

Daytonska mapa

Ta specifična klasna vladavina u BiH kao izraz, kako Marx naglašava, „neposredne sraslosti materijalnih odnosa proizvodnje s njihovom historijsko-socijalnom određenosti“ (Marx, 1987: 272) sakrivena je u dominantnom etnonacionalističkom ideološkom diskursu jednom drugom sraslosti, ‘geološkom sraslosti’, kako kaže Ivan Čolović, naroda i njegovog tla. Ta ideološka projekcija geološke sraslosti naroda i njegovog tla u ideološkoj reinterpretaciji postaje podloga za kodificiranje partikularne historijsko-socijalne određenosti izražena sada u pojmovima prava i politike koji se predstavljaju kao univerzalni i potpuno samostalni, zakriljujući u potpunosti sferu ‘materijalnih odnosa proizvodnje’ odnosno klasnih odnosa koji se na njoj temelje. Ta ‘nevidljiva’ sfera klasnih odnosa samo rijetko ispliva na površinu i to u formi korupcijske afere ili za vrijeme radničkih protesta koji za trenutak osvijetle te ekonomske temelje i praksu etnonacionalističke građevine. Hegemonijska ideologija vrlo brzo sanira ove nasumična i kratkotrajna razgolićavanja reinterpretirajući ih kao nasumične devijacije spram navodno univerzalnih pravnih normi najavljujući opsežne istrage i revizije s ciljem njihovog sankcioniranja. Ona ne može drugačije jer njen vokabular iskazan u pojmovnim grozdovima prava, politike, morala predstavlja kognitivne i „empirijske okove i ograde, unutar kojih se kreće način proizvodnje života i s njime vezan oblik odnosa“ (Marx, 1987: 275).

Ti empirijski okovi i ograde su rezultat sistematske preraspodjele društvenog bogatstva BiH, odnosno njegove re-aproprijacije razumljene i ideološki kodificirane kao nacionalne reaproprijacije ‘svoje’ zemlje. Imovinsko pitanje je reformatirano kao pitanje nacionalne ‘gruntovne uknjižbe’, i samim time kao sredstvo ‘nacionalne emancipacije’. Nacionalno se emancipirajući putem gruntovne uknjižbe, reaproprijacije svoga teritorija pripadnici tog naroda istovremeno ulaze u odnos klasne potčinjenosti čija je osnovna karakteristika eksproprijacija njihove imovine. Ideološki okvir tog ‘nacionalnog oslobođenja’ je svoje nacionalna autonomija upravo unutar koje je način proizvodnje života nacionalan. Međutim, suštinska karakteristika takve ideološke proizvodnje kao mehanizma reaproprijacije korespondira specifičnim materijalnim odnosima proizvodnje, odnosno, nacionalna reaproprijacija naličje je, kako vidimo, imovinske reaproprijacije. Nacionalna reaproprijacija ili nacionalna revolucija, kodificirala se u jeziku prava, u pojmovima naroda i njegovog neotuđivog prava na samoodređenje i oslobođenje i samo u tim terminima ureduje proces proizvodnje života sakrivajući odnose klasnog samoodređenja postignutog mehanizmima imovinske reaproprijacije. Oštra imovinska nejednakost prekrivena je zauzvrat ideološkom koprenom nacionalne jednakosti. Nacionalistički vokabular služi kao supstitut za stvarnu jednakost članova neke političke zajednice čija politička elita razgovor o jednakim šansama i mogućnostima na ekonomskom polju, uopće polju proizvodnje života, razgovor o jazu u bogatstvu, preusmjerava na jednakost svih i svakoga u pripadanju apstraktnoj kategoriji nacionalnog grupstva. Mađarski disident Gašpar Mikloš Tamaš vrlo jednostavno je to formulirao: „jasno je da ako se ne želite baviti socijalnim pitanjima i problemima onda naglašavate rasu i etnicitet“ (Tamaš, 2015: 50). Meni je jasno zašto se i iz kojih razloga političke elite bave rasom i etnicitetom, ali mi dvadeset godina nakon Dejtona nije jasno zašto se tim istim još uvijek bave i kritičari (i to počev od mene) i troše svoju dragocjenu intelektualnu energiju za borbu apstrakcija koja je već izgubljena jer su u startu prihvatili igrati na terenu koji im je odredila i pripremila etnonacionalistička ideologija.

Ako poslušamo Tamašev savjet i pogledamo stvari odozdo, iz perspektive klase nastale ne svojom voljom, nastale na način koji David Harvey naziva DISPOSSESSION – oduzimanjem, eksproprijacijom imovine, dakle iz perspektive klase po sebi, u političkom smislu to bi značilo preokretanje mehanizama predstavničke demokratije koja se u BiH etablirala kao etnokratija, u formu radikalne demokratije. Ta forma koju moramo tražiti podrazumijevala bi razvoj praksi koje bi pomogle da se svijest ove klase po sebi „podigne do stepena na kome će shvatiti da su“ njeni pripadnici „društvena i politička sila za sebe i da imaju svoje sopstvene interese sa kojima se poklapaju interesi ogromne većine članova modernog društva“ (Marx, 1956: 17). Taj preobražaj od klase po sebi u klasu za sebe, ta prosto kazano, potencijalna vladavina većine je upravo ono radikalno u koncepciji radikalne demokratije, odnosno izvorno demokratsko same demokratije i jedino pouzdano oruđe za promjenu dejtonskog režima. U BiH, glavna prepreka tom preobražaju je ideološka hegemonija etnonacionalizma koja potlačenu klasu uspješno drži fragmentiranom stanju, u međusobnoj suprotstavljenosti na etničkoj osnovi, u situaciji stalno odgađane, konačne borbe na život i smrt u svome etničkom bitku.

Hegemonijska etnonacionalistička ideologija u BiH treba dostojnog neprijatelja – ne liberalno-demokratsku već historijsko-materijalističku kritičku perspektivu, odnosno kritičku genezu ideološke hegemonije nad sviješću običnih ljudi koja je izraz specifičnih materijalnih odnosa koji proizvode specifičan klasni ugnjetavački poredak. Ishodišna teza za ovu kritičku perspektivu u slučaju dejtonske BiH glasi: Etnonacionalistički ustroj BiH treba razumjeti kao specifični poredak klasnog potčinjavanja uz pomoć širih ideoloških mehanizama kontrole i discipliniranja uz pomoć etničkog otuđenja, to jest, uz pomoć etnopolitički predeterminirane pozicije građanina u društvu. Zauzimajući jednu takvu perspektivu došli bismo preko analize ekonomskih zakonitosti i klasnih odnosa koji iz njih proističu do spoznaje da unatoč ratobornom i međusobno netrpeljivom vokabularu etnopolitičkih elita u BiH oni dijele identičan grupni interes koji ih danas čini samosvjesnom klasom koja je etablirala svoju hegemoniju. Ta pozicija upustila bi se, prema riječima Karla Manheima, u istraživanje „onih faktora u mišljenju koji ga u svakom posebnom slučaju povezuju s društvenim egzistencijalnim položajem“ (Manheim, 1978: 78). S tim u vezi, polazna pozicija je uvid da etnonacionalistička hegemonija počiva na klasnom potčinjavanju koje se odvija terminima etničke suprotstavljenosti i društveno-političkim konfliktima koji se iz nje svakodnevno generiraju. Kao što se naprimjer slična potčinjenost u liberalno-demokratskim državama u terminima suprotstavljanja na polju rase, imigracije, civilizacijske pripadnosti.

Nadalje, ta hegemonija nije nešto u opreci prema hegemonijskom poretku koji se etablirao u razvijenom kapitalističkom svijetu već je njegov rukavac – nešto siroviji, brutalniji, ali svejedno sastavni dio njegovog ideološkog narativa. Historijsko-materijalistička analiza jednog hiper-etnopolitiziranog društva kakvo je bosanskohercegovačko mogla bi detektirati mehanizme koji individue, građane ove političke zajednice ideološki transformira kao Bošnjake, Srbe i Hrvate. Te narodnosne apstrakcije su izraz krajnjeg političkog otuđenja jer se u njih transferiraju sva prava i slobode, sav politički subjektivitet nad kojim suvereno raspolažu etnopolitički poduzetnici – čuvari vitalnog nacionalnog interesa – koji jedini u stvarnosti imaju ta prava, slobode i subjektivitet a ne ovaj ili onaj Bošnjak, Srbin, ili Hrvat. Ti čuvari su pripadnici one društvene klase koja je nadređena u podjeli rada i koja svoj nadređeni položaj zauzvrat legitimira pojmovima svog hegemonijskog vokabulara s ciljem reprodukcije režima koji čuva odnose klasne prirode. Takav apstraktni – niti jedan posebni, konkretni Bošnjak, Srbin ili Hrvat, štaviše postavljen je u temelje bosanskohercegovačke državnosti, prikazan u ideološkoj imaginaciji kao konstitutivni element.

Na taj način BiH kao država tri konstitutivna naroda je u svojoj suštini politička zajednica koja počiva na radikalnom samootuđenju konkretnih Srba, Hrvata i Bošnjaka od svog narodnosnog bića budući da je ono ‘izručeno’ narodnom suverenu. Takvim podmetanjem apstraktnog Bošnjaka, Srbina i Hrvata i brisanjem konkretnog, društvenog Bošnjaka, Srbina ili Hrvata, odnosno takvim obrtanjem koje već od samog početka apstrahira od realne osnove, postalo je moguće cijelu historiju pretvoriti u proces razvitka svijesti nacionalnog samoodređenja. Isto onako kako se danas pitamo kritički razmatrajući liberalno-demokratsku paradigmu šta uistinu konkretnom čovjeku znače prava ui slobode, politički subjektivitet koji su delegirani apstraktnom, idealnom čovjeku, možemo se upitati unutar dominantnog etnonacionalističkog okvira u BiH šta uistinu konkretnom, društvenom Bošnjaku, Srbinu i Hrvatu mogu značiti prava, slobode i politički subjektivitet koji su delegirani apstraktnom Bošnjaku, Srbinu i Hrvatu. To može značiti, u oba slučaja, samo jednu stvar, naime legitimaciju njihove konkretne podređenosti i otuđenja od političke stvarnosti. Tako su unutar tako postavljenog političkog i pravnog okvira, konstitutivni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, da parafraziram Marxa, krećući se unutar tog otuđenja shvaćali svoje postojanje samo kao opće bošnjačko, srpsko i hrvatsko postojanje.

Liberalno-demokratska kritika, kao nesporno važna i od svih modela, najnepristupačnija za ideološka etnonacionalistička kooptiranja, ipak ostaje ‘tigar od papira’ jer ne prepoznaje ideološke apstraktne derivacije stvarnih ekonomsko-klasnih uvjeta, ograničavajući ih samo na niz diskriminatornih praksi koje referira na univerzalističku ravan prava i sloboda. Maksimalni domet liberalno-demokratske kritike etnonacionalizma doseže, rekao bih, tek do slijepe ulice rasprava o prijeporu liberalizma i komunitarizma ili političke rasprave o formama konsocijacijske nasuprot liberalnoj demokratiji.  Željeni liberalno-demokratski prelazak s otuđujuće proizvodnje društvene stvarnosti u kategorijama etnonacionalne pripadnosti na savremeni tip proizvodnje te stvarnosti u kategorijama opće čovječnosti, općeg univerzalnog čovjeka sa svojim pravima i slobodama samo je još jedan vid proizvodnje otuđujuće stvarnosti jer bi predstavljala tek smjenu jedne frakcije vladajuće klase drugom. Nosilac fundamentalnih prava i sloboda – unutar tog otuđujućeg ideološkog projekta – subjekt kulture i civilizacije ljudskih prava je ‘čovjek’, taj apstraktni čovjek, tojest niko, ama baš niko poseban, konkretan. Čovjek kao takav simbol je otuđenja konkretnog društvenog čovjeka, odnosno apstrakcija u koju je taj čovjek svojevoljno deponirao svoje slobode i prava. Partikularizacija čovjeka koji se razumijeva kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak što se dešava u etnonacionalizmu, samo je lokalna verzija istog ideološkog diskursa.

Ne sporeći značaj i jedne takve transformacije iz perspektive etnonacionalističkog beznađa u kojem se nalazimo ovdje i sada, mora se imati na umu da se krug otuđenja neće načeti.  Osnovna karakteristika tog otuđenja je ideološka redukcija čovjeka bilo na apstrakciju etnonacionalne pripadnosti, bilo na apstrakciju ‘robinzonijade’ usamljenog, herojskog, na sebe postavljenog pojedinca-poduzetnika. Čovjek je suštinski, rekli bi Marx i Engels, društveno biće: nacionalizam i individualizam su dvije korumpirane, otuđujuće forme te društvenosti. Proizvodnja društvenog života utemeljena na tim kategorijama stvara poseban poredak koji obični čovjek osjeća tuđim, kao tuđih ruku djelo, kao nešto što on ili ona nije u mogućnosti da ikada promjeni i na toj tački ideologija trijumfuje. Razumijevanje društva iz te otuđujuće perspektive samo je, da parafraziram Marxa, akt potvrđivanja čovjekove apstrakcije o razumijevanju tog društva, bilo da je riječ o individualističkim, bilo nacionalističkim apstrakcijama koje su suštinski dio vokabulara hegemonijske klase.

Comments

comments