31. maj: Da, kolektivizirajmo sve

Na pragu smo četvrtoga institucionalnog obilježavanja i održavanja Dana bijelih traka u Prijedoru. Krećemo se od stvarne i javne, usamljene i personalizovane vidljive pobune jednog lica 2012. godine na prijedorskom trgu pored devastirane Robne kuće Patrija, preko gradskih zabrana održavanja skupa do već uhodanog sustava i opšteg mjesta kalendarskog planiranja 31. maja kao dana obilježavanja uvoda u prijedorske ratne zločine i generalne zadaće da se traume zajednički moraju kolektivizirati.

Iako relativno kratki vremenski ili historijski period, dug je to put bio za proći. Neutaban i u perspektivi, sa svojim rezultatima, nesiguran. Politička imaginacija dozvoljavala je da se vidi drugačiji i osnovniji obrazac sjećanja i komemoracije. Onaj obrazac koji uključuje, a ne koji isključuje po zadatim linijama razgraničenja. Iskren je to pokušaj bio i jeste razračunavanja sa prošlošću. Razračunavanja sa nedavnom prošlošću i sadašnjošću koja je neodvojivo suprotna idejama slobode, jednakosti, pravde, solidarnosti. Ta prošlost, bitno je reći, nije se još dovoljno razmotala da je imamo jasno vidljivu pred našim očima – pred analitičkim, spoznajnim i voljnim aparatom, i pred praksom – što da se radi. I svakim danom treba da se vježbamo da razgovjetnije govorimo o prošlosti. Ni oni koji su bili utamničeni u logorima ne mogu jasno da govore o njoj, iako ih njihova iskustva navode upravo na to. Pomalo naivno. Na drugom planu, sjećati se i ne možemo jer sistem beneficija nagrađuje individualiziranu nejednakost. Zadaća suočavanja postaje, generalno, inženjering i konjunkturni horizont.

Mislimo li se zajedno, budućnost nam je neizvjesna. Partnera u našoj potrazi za izvjesnošću gotovo i nema, makar to bila i jedino moguća relativna izvjesnost. Hegemonija ovog poretka u bitnosti se ne razlikuje sa hegemonijom isčekivanog poretka Europske unije ili Ruske imperije i.t.d. Sve su to historijske okolnosti u kojima male nade, male volje i male utopije na globalnoj slici umiru i možda se zadrže u ponekim udžbeničkim pasusima ili u nebitnim i već istrošenim razgovorima. Historijska svijest se okončala u ne više perpetualnom/obnavljajućem sada, već u progresivnom sada. Nagomilavanom sada u kome očvrsnuti individualizam postaje jedina mjera povijesne održivosti i morala. Morala koji će prekidati sve kolektivno izborene veze i gledati da u tržišnoj utakmici zadobije što bolje mjesto, upregnut u ništa drugo do u beneficije status quo-a.

Prijedor, 31.5.2015.

Etnička kolektivnost kakvu živimo velikim dijelom je lažna osnova i otrov, iako je vrlo čvrsta i neizbježno, na žalost, dobro utemeljena i sinkronizirana (pri) masovnim zločinima. Uslovno rečeno, ovakva kolektivnost nosila je svoj otpor i značaj kao rasni odnosno nacionalni dio antikolonijalnih borbi prošlog stoljeća u svom otklonu naspram dogmatike  komunističkih partija imperijalnog centra klasno neosjetljivih prema pitanjima rase. Metodologija je onda umjesna. Nema nejednakosti u inteligencijama. Nema autoriteta znanja. Jezik kojim se govori ne može biti akademski, ne može biti razdvojen, već je to jezik obezvlašćenih. Jezik stvarnosti ovih koji su na strukturnom dnu, svakodnevni jezik deprimiranih. Znanja koja posjedujemo moraju se obogatiti različitim sadržajima, prije nego da se isključuju. Iskustva i traume, pored etničke izdvojenosti sa još dodanim neoliberalnim obracem privatizacije ovih iskustva, moraju biti kolektivizirana.

U znanja se mora uključiti kontekst raspada Jugoslavije i uzdizanje nove buržoazije izrasle na otimačini društvenog bogatstva, društvenih sredstava rada, na ratnim i masovnim zločinima. Naša shvaćanja i iskustva moraju se upregnuti u strukturalnu i klasnu analitiku savremenog života i rata. Ovo je neizbježno bez obzira kojem ideologijskom i logičkom diskursu nalazili da pripadamo. Neizbježno jer društvenoj i globalnoj strukturi ne možemo prići ukoliko ignoriramo elementarne pristupe i znanja. Postaje li time (nacionalna) država i država uopšte smetnja pomirenju?

Pokazat će se da nam namjesto pomirenja stoje nove borbe, borbe povjerenja, zajedničkog iskoraka iz mjesta žrtve na mjesto zajedničkog suočavanja. To su borbene pozicije, koje donose i nova sjećanja. Sjećanja koja su naša, a ne državna (ne hegemonska i profiterska). Pozicije koje gotovo iz nepremostivog gubitka nalaze nove snage za nove solidarnosti. Suočavati se sa činjenicama, koje se ne završavaju na činjenicama ratnih zločina i ljudskih gubitaka, već idu dalje.

Kada se drznemo da sjećamo, da podignemo tu tešku i mrsku strukturu, naše zajedničke prošlosti, možda nam i savremeni odnosi postanu jasniji. Možda se, iz jada i čemera kojeg su nam nametnule nove „naprednjačke elite“, uspijemo podići i shvatiti već poznatu parolu: „Vaši ratovi – naši mrtvi!“. Ili, ne samo to. Možda se počnemo sjećati.

Prijedor je opomena da ljudi i dalje postoje. Da se bore na svom malom prostoru, unatoč svim globalnim i lokalnim preprekama. Da ljubav prema životu, i veoma često neopravdanoj vjeri u ljudsku solidarnost, postoji i da se borbeno, i sa žarom kritički održava.

Da, kolektivizirajmo sve.

 

Dražen Crnomat je aktivista iz Banjaluke

Comments

comments