Nikola Vukobratović: Prema historizaciji fašizma

Uz određene rezerve, mogli bismo reći kako je posljednjih sedamdesetak godina europski kontinent termin fašizam navikao koristiti manje kao oznaku za specifični historijski politički pokret, ideologiju ili oblik vladavine, a više kao neku vrstu sinonima za Zlo. Nastavljajući se na ratnu propagandu prve polovice 1940-ih, književnost, novinarstvo, publicistika i Hollywood (zajedno s tada cvjetajućom francuskom i britanskom kinematografijom) isprva su inzistirali na slici fašizma kao ratnog neprijatelja koja se nije znatno razlikovala od one projicirane na suparnike u ranijim sukobima. No nastupom Hladnog rata i promjenom geopolitičke ravnoteže, omrznuti ratni “Švabo” (Kraut, Jerry, Boche) na Zapadu je morao biti rehabilitiran kao novi saveznik. Polako i uz povremeno velike otpore, fašizam se djelomično “razvodi” od Njemačke (i Italije) te od ratnog agresora postaje nešto puno dublje i apstraktnije.

Umjesto privilegiranog predmeta ismijavanja, fašističke parade i parafernalije sada postaju tek kulisa za navodno prikrivene zločine. Navodno, utoliko što je Zapad znao barem za neke elemente Holokausta puno prije nego što ih je “otkrio”, samo što sudbina Židova te ostalih naroda i skupina izloženih istrebljenju ranije nije igrala istaknutu ulogu u prikazima ratne Njemačke. Zajedno s europskim integracijama, u poslijeratnom periodu razvija se i manihejska (“crno-bijela”) slika fašizma kao antipoda europskoj civilizaciji i kulturi, odnosno kao suprotnosti tobožnjem “pravom” karakteru Starog kontinenta. Drugim riječima, fašizam se opisuje kao pokušaj napada na “europsku dušu”, a obrana od njega predstavlja se kao “civilizacijska obaveza”. Suvremeni antifašizam europskog establišmenta u velikoj mjeri dakle sebi pripisuje istu onu civilizatorsku ulogu koju si je pridavao i historijski fašizam. Ironija upotrebe kolonijalnih ideologema “civilizacije nasuprot barbarizmu” da bi se opisala borba protiv fašizma pritom ostaje slabo primijećena.

Istjerivanje đavla

Nasuprot racionalnoj Europi i Zapadu, fašizam se smješta u područje iracionalnog. On je naša suvremena reinkarnacija Nečastivog, a njegova se pojava objašnjava inkvizicijskom terminologijom “opsjednutosti” i “zavođenja”. On više nema materijalne osnove ili političke ciljeve već samo “masovnu psihologiju” i psihopatske inicijatore. Bizarno, nakon što smo dobili pristup brojnim arhivima, umjesto historijske eksplikacije fašizam smo počeli mistificirati. Već desetljećima, najpopularnije publicističke knjige o fašizmu nisu one koje ga smještaju u historijski kontekst, već one koje u njemu traže dokaze “okultnih tendencija”, istražuju mističnu simboliku i seksualne frustracije njegovih vođa. Publicistički opskurantizam po pitanju fašizma služi kao sveta vodica kojoj se posvećuje opća šutnja o historijskom kontekstu u kojem taj politički pokret nastaje.

Slika fašizma kao neobjašnjivog Zla pritom nije rezervirana samo za one koji ga žele potisnuti. Čini se kako na samoidentifikaciju s fašizmom u suvremenoj Europi pristaju još samo oni koji njime žele izraziti provokaciju ili izazvati strah. Svastika se tako npr. redovito pojavljuje na tribinama stadiona ili koncertima određenih muzičkih žanrova. Ona je (zajedno s drugom sličnom simbolikom) par excellence obilježje supkulture, odnosno onih koji svjesno biraju ne biti mejnstrim. Među ozbiljnim pretendentima na političku moć, odbijanje ikakve eksplicitne veze s povijesnim fašizmom je nezaobilazna početna točka. To dakako vrijedi osobito za one čija retorika ili politika neodoljivo podsjeća na povijesni fašizam, osim što npr. Židove zamjenjuje muslimanima. U toj ciničnoj političkoj igri svaki ozbiljniji igrač dobro za da osjetljiva europska duša lako podnosi bodljikave žice, logore i institucionalni rasizam, sve dok se suvremenost ne povezuje sa svojim povijesnim uzorima.

Strategija razdvajanja

Naposljetku, “obrana Europe od izbjeglica” je navodno sasvim racionalni politički potez koji se tobože nikako ne može usporediti s iracionalnom “obranom Europe od judeo-boljševizma”. Nakon što smo iz Europe, historije i politike simbolički izgnali fašizam, ništa što se događa danas ne može se s njim dovesti u vezu. On je ionako onostran, dok je suvremenost vrlo materijalna i stvarna. Koliko je važno oslanjati se na europski konsenzus dijabolizacije i mistifikacije fašizma dobro ilustriraju i suvremeni rehabilitatori fašista u Istočnoj Europi – raznih Horthyja, Pavelića i Nedića – koji veliku energiju posvećuju razgraničavanju tobože talijanskog fašizma i njemačkog nacizma od ideologije i politike njihovih lokalnih kvizlinga. U Hrvatskoj se gotovo svake godine obrani nekoliko doktorskih radova čija je osnovna teza negiranje veze ustaša s fašizmom.

Pažljivim preskakanjem ključnih izvora i referiranjem unutar zatvorenog kruga bliskih kolega tobože se ispunjavaju formalni akademski uzusi, uz veliku (i namjernu) štetu za razumijevanje prošlosti. Možemo biti sigurni da bi razdvajanje ustaštva i fašizma rastužilo čovjeka koji je svoju poglavničku karijeru i uopće nastanak svog pokreta dugovao vanjskopolitičkim ambicijama fašističke Italije, no u lokalnom kontekstu ono ispunjava određenu ulogu: vraća legitimitet politikama povijesnog fašizma prevodeći ih preko tobožnjeg jaza između realpolitike s jedne i nezamislive strave fašizma s druge strane. Onkraj sitnih revizionističkih kalkulacija, ovakve ahistorijske akrobacije koje ideju fašizma kao Zla razdvajaju od njegovih konkretnih lokalnih historijskih nosioca služe opskurantizmu na još jedan način: potvrđuju vjeru u prošlost kao niz sukoba apstraktnih principa izdvojenih od svoje materijalne baze.

Teorija totalitarizma

Ako na taj način mistificiramo povijesni fašizam kao privremeno “ludilo” i barbarski napad na pravu Europu, nikada nećemo moći shvatiti zašto su se kao njegovi simpatizeri svojevremeno izjašnjavali pojedini simboli te iste civilizacije, poput T.S. Eliota, Luigija Pirandella, Martina Heideggera ili Salvadora Dalíja, zatim političara koje smo naučili gledati kao predstavnike sasvim drugačijih vrijednosti poput Françoisa Mitterranda i Winstona Churchilla, ili pak odnedavno popularnijih “sanjara” poput J.R.R. Tolkiena. Niti jedan od njih sebe nije smatrao zastupnikom kulta Zla na marginama društva ili neprijateljem europske civilizacije. Dapače, njihova povremena obrana fašizma bila je motivirana upravo željom zaštite “prave Europe” od barbarstva, oličenog bilo u komunizmu, bilo u nekršćanskim vjerovanjima i filozofijama. Njihove afilijacije naposljetku datiraju u vrijeme kada se fašizam u velikom dijelu mejnstrima smatrao uglavnom normalnim i legitimnim političkim izborom.

rothermere_-_hurrah_for_the_blackshirts

Zemlje poput Britanije ili Francuske imale su u međuratnom periodu na desetke fašističkih pokreta koji su po masovnosti i utjecaju daleko premašivali npr. ustaše u Hrvatskoj sve dok ovi nisu iz svojih talijanskih kampova dovezeni u zemlju u kojoj su uskoro započeli svoju krvavu vladavinu. Fašizam dakle nije historijski eksces, već jedan izrazito europski politički fenomen koji se njegovim suvremenicima nije činio ništa skandaloznijim od npr. današnje europske ekstremne desnice. Drugi svjetski rat to će djelomično promijeniti. No puno više od rata promjenu će donijeti teorija totalitarizma, čija je glavna ostavština ideja da su sve alternative postojećem sustavu u osnovi iste (čak i kad su historijski potpuno suprotstavljene) i da sve zajedno predstavljaju napad na Europu. Totalitarizam je u tom smislu praktično poslužio dvjema ciljevima: alternativnu kapitalizmu je premjestio iz sfere moguće politike u sferu mističnog Zla, a kapitalizam je istodobno ekskulpirao od svojeg historijskog fašističkog perioda.

Dio svakodnevice

Transformacija kroz koju je prošao termin fašizma u europskoj ideologiji može nam ilustrirati još nešto: razmjere do kojih je mistifikacija historije onemogućila da razumijemo suvremene fenomene. Tek kada historiziramo i deskandaliziramo povijesni fašizam, kada s njega skinemo mističnu ovojnicu, prijepori poput onih oko toga treba li fašistima nazivati suvremene političke pokrete – poput francuske Nacionalne fronte, Alternative za Njemačku i Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (ili pak islamofobne ličnosti poput Michela Houellebecqa, Oriane Fallaci ili Brigitte Bardot) – postaju bespredmetne. Način na koji danas koristimo termin fašizam sasvim je različit od načina na koji se on koristio 1930-ih, no to nipošto ne znači da je nužno riječ o sasvim različitim fenomenima. Fašizam nije nikakvo onostrano Zlo, on je sastavni i neizostavni dio europske politike koji odgovara na vrlo konkretne zahtjeve trenutka: strah od socijalne pobune, potrebu veće radne discipline radi pada profitne stope ili ekspanzije na nova tržišta.

Ideja da se kombinacijom ideologije klasnog kompromisa i otvorenim političkim nasiljem civilizacija povremeno mora “spasi” od barbarstva koje donose nekontrolirane mase naposljetku je sasvim aktualna i danas, bilo da je riječ o nametanju “fiskalne discipline” članicama Europske unije, opravdavanju “humanitarne intervencije” ili kriminalizaciji ratnih izbjeglica. Nazvati te sastavne dijelove europske političke svakodnevice naprosto fašizmom ipak se čini pretjeranim. No samo ako fašizam nastavimo pogrešno promatrati kao nedokučivi i neobjašnjivi eksces, prodor mističnog Zla u našu inače uređenu i racionalnu historiju. To je siguran put da ostanemo vrlo daleko od razumijevanja onog što se dogodilo i onog što obilježava našu historiju i suvremenost te da se naposljetku s tim fenomenima izborimo. Drugim riječima, da bismo ga poslali na smetlište historije, fašizam prvo trebamo vratiti iz ezoterije u historiju.

Foto Vecernji.hrNikola Vukobratović je aktivist i novinar, glavni urednik hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatique, član uredništva regionalnog portala Bilten.

Comments

comments