Mitja Velikonja: Balkanska tradicija gostoprimstva izbjeglica

 

Portal Novosti je nakon Otvorenog univerziteta objavio veliki Intervju sa Mitjom Velikonjom, ljubljanskim kulturologom, koji prenosimo u cjelosti. Velikonja je redovni saradnik Otvorenog univerziteta i bio je sa nama u Sarajevu 2013. godine i Banjaluci 2015.

Na predavanju u Banjaluci spomenuli ste demonstracije u Ljubljani vezane uz problem izbjeglica. Pa ste rekli da je na ljevičarskom skupu bilo preko hiljadu demonstranata, a na desničarskom tek oko tri stotine. Ali kazali ste i to da su od uličnih fašista veći problem ‘fašisti s kravatama’. Na koga se pod tim misli i o kakvoj se opasnosti tu radi? Hoće li nam oni doći glave?

Pod pojmom fašizma podrazumijevam razne pojave socijalne netrpeljivosti, isključivanja i mržnje na rasnoj, etničkoj, spolnoj, seksualnoj, klasnoj, vjerskoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, koje se javljaju na raznim nivoima društvene realnosti. Ovaj, koji je usmjeren protiv izbjeglica, nalazimo kako među huliganima na ulicama tako i u zvaničnim institucijama; i spontani, individualni, i sistemski, organizirani, strukturni. Po meni je ovaj drugi mnogo opasniji jer se maskira u legalističke, tehnicističke i patriotske fraze – to je onaj koji zovem ‘fašizam s kravatom’. U ovom konkretnom primjeru govorilo se recimo o ‘zaštiti evropske granice’, na nesretne se izbjeglice gledalo kao na ‘sigurnosni problem’, da ne spominjem islamofobiju, orijentalističke stereotipizacije, terorističke paranoje, pokušaje njihovog segregiranja na ekonomske migrante i ostale, na muslimane i kršćane i sl. Nije ostalo samo na riječima, jer su državni organi sve to sprovodili u praksi: Slovenija se ‘proslavila’ kao novi antemurale neke imaginarne Evrope, u kojoj i sama igra perifernu ulogu. Nažalost, ne vidim velike razlike između natpisa na panoima, grafita i glasnih poziva uličnih ekstremista i zvanične politike ove države, za koju je obrana granice prioritet pred ljudskim životima jadnika koji su došli ovdje kako bi spasili goli život.

Kako biste ocijenili držanje zapadnobalkanskih vlada (Slovenija, Hrvatska, Srbija) prema izbjegličkoj krizi? Tu postoji raspon od mađarskog otvorenog šovinizma do nekih prikrivenijih oblika istog fenomena. Čini se da se Druga Jugoslavija s izbjegličkim krizama nosila poštenije, primjeri za to su grčke izbjeglice 1948/49., mađarske 1956. i čehoslovačke 1968. – svi su bili primljeni?

Primljeni su bili i Židovi neposredno prije Drugog svjetskog rata, usprkos tome što je Hitler već tada bio gotovo neosporni vladar Evrope. A prijem židovskih izbjeglica desio se i ranije: u masama su dolazili na balkanski dio Otomanskog imperija poslije krvave španjolske rekonkviste 1492. godine, svojevrsnog presedana etničkog/vjerskog čišćenja, koji je postao tužna stanica evropske politike od tada pa nadalje. Evo, to je ta mračna suština ‘evropeizacije’ Evrope! Hoću reći, naravno bez bilo kakve idealizacije, da Balkan ima dugu i jaku tradiciju gostoprimstva raznoraznih izbjeglica, bez obzira na njihovu provenijenciju. Taj je aspekt danas potpuno zaboravljen: u posljednjih 25 godina na Balkanu i o Balkanu govori se samo kao o sinonimu za etničku, vjersku i političku netoleranciju i barbarstvo. S druge strane, baš je ta ‘Evropa’ skup efikasno etnički očišćenih država, koja danas na Balkanu diže mnogo više bedeme od onih što su postojali za vrijeme hladnog rata, pa i ranije, u vrijeme austrijsko-otomanskih konfrontacija. Kako se spuštamo prema jugu, broj izginulih na ‘šengenskom zidu’ raste na desetine hiljada i tu istočnoevropske i južnoevropske zemlje rade prljav posao zaustavljanja migracija u ime evropskih velesila i velekapitala, ne pitajući se zašto do njih uopće dolazi. Dokle god bude globalnog iskorištavanja, neokolonijalnih projekata i suludih vojnih intervencija velikih snaga u zemljama iz kojih dolaze izbjeglice, dotle će oni masovno dolaziti, a oni koji će ostati doma radikalizirat će se. Nalazimo se pred globalnom dilemom: ako razvijeni svijet stvarno želi riješiti taj problem, on mora prestati s represijom na svojim granicama i afirmirati pravedniju distribuciju bogatstva. Ako neće biti pravde, neće biti ni mira.

Kad smo već kod Jugoslavije, vaša je teza da je ona, iako politički više ne postoji, u kulturnom smislu i dalje prisutna. Je li to neka naša verzija njemačke Ostalgie, sovjetonostalgije u Rusiji ili, još ranije, nostalgije za cvajgovskim ‘jučerašnjim svijetom’ Austro-Ugarske Monarhije? Na spomenutom predavanju kazali ste da je SFRJ postojala praktički jednu generaciju, dakle jedan ljudski vijek. Kako to da nije bilo transgeneracijskog prijenosa u tom slučaju?

Međugeneracijski prijenos je postojao, inače ne bismo poznavali jugonostalgiju u ovakvom sadržaju i obimu kao što je danas znamo. Ali ono što je daleko važnije kad govorimo o nostalgiji, to je činjenica da je ona uvijek više kritika sadašnjosti nego slavljenje prošlosti, bez obzira na to što izgleda upravo suprotno. Iako se ona i komercijalizira, komodificira, ulazi u glavne kulturne, ekonomske, potrošačke i druge diskurse i prakse, iako postaje dio mainstreama, ipak na simboličkoj razini još uvijek kontrira svemu tome. Pokazuje neku realnu alternativu, koju su 46 godina dijelili milijuni ljudi na ovim prostorima, i nije riječ samo o utopijskom maštanju neke manjine. U suvremeno doba, gdje se sve, pa čak i politički sistemi i uređenja mijenjaju vrtoglavom brzinom, nema veće uvrede postojećem poretku nego neko nekritičko slavljenje prethodnog. U politici, gdje se sukobljavaju oprečne ideologije, to je još izrazitije. Pogledajte, sve te crvenostalgije – jugonostalgija, ostalgija, sovjetska nostalgija itd. – one su doslovno crvena krpa današnjim dominantnim diskursima i praksama u tom dijelu svijeta: neoliberalizmu, nacionalizmu i evrocentrizmu. Afirmiraju sve one vrijednosti i rješenja koja su danas potpuno negirana, čak demonizirana. Naravno, nostalgija je selektivna priča, romantizirana naracija, idealizirani konstrukt kao i svaki drugi – simulacija nekadašnje realnosti, koja indirektno problematizira ovu sadašnju. Zato je sve više nalazimo i među mladim, postjugoslavenskim i postsocijalističkim generacijama, i to na nove načine, u njihovim medijima i na društvenim mrežama (Facebook, web-stranice, blogovi, YouTube i sl.), dakle ne samo kod ‘starih drugova’ i na njihove stare načine.

Vidite i neke paralele između početaka socijalističke Jugoslavije u ratu i neposredno iza i današnje situacije, utoliko što je potlačena većina (mladi, žene i radnici) odlučujuće potegnula u toj borbi. Danas su također iste klase potencijalni nosioci promjena: mladi bez perspektive, radnici bez plaća i posve degradirane žene. Hoće li to poprimiti neki svoj politički oblik, da ne bi sve ostalo samo na kulturnoj nostalgiji?

Ne bih želio da sve to ostane samo na apstraktnom, utopijskom nivou nostalgije. Klasna borba – lokalna, pa i globalna – mora poprimiti nove ideje, ciljeve, metode i načine organiziranja. Pored grupa koje spominjete, tu su i migranti, globalni prekarci, raznorazne manjine, recimo seksualne i sl., znači svi oni koji ne ulaze u fiktivnu sliku ‘novog svjetskog poretka’, ‘nove Evrope’, ‘pobjede demokracije’, ‘kraja historije’ i ostalih ideoloških maksima sadašnjosti. Otpori tome dešavaju se na niz mjesta, ali činjenica je da je ideološka hegemonija vladajućih snaga toliko jaka da su oni politički i medijski odmah diskreditirani ili marginalizirani. Pritom je postojeći i za većinu potpuno neupitan način političkog organiziranja, kakav znamo od Francuske revolucije nadalje – parlamentarna demokracija – na neki način zastario. Političke stranke i uopće političke elite pokazale su se više kao problem, a manje kao solucija, sve one oko glavnih, strateških pitanja u društvu imaju manje-više iste stavove. Gubi se dosadašnja razlika između parlamentarne desnice, koja je nekad zastupala kapital, i ljevice, koja je bila na strani radnika. U političkom mainstreamu gotovo nema alternative, postoje samo lažne nijanse i populistički trikovi. Zbog toga te diskriminirane grupe traže nove načine političkog izražavanja: primjer toga su studentski protesti u Hrvatskoj prije nekoliko godina, protuvladine demonstracije u Sloveniji dvije-tri godine unazad, antiratni pokreti devedesetih, štrajkovi i socijalni nemiri praktički svugdje i niz drugih prešućenih ili slabo poznatih inicijativa i aktivnosti.

Zašto ste rekli da su vam Haustor, Borghesia i tri beogradska benda (Šarlo akrobata, Idoli i Električni orgazam) važni u vašoj analizi, ali i memoriji?

Baš zato jer su se ti bendovi totalno izvukli iz bilo kakvih pretpostavljenih identiteta i lokalnih esencijalizama, bilo balkanskih, bilo alpskih, a i političkih. Nisu parazitirali na njima, što je izvođačima i bendovima prije njih često garantiralo uspjeh. Njihova poetika je bila urbana, suvremena, radikalna, ironijsko-kritička kod jednih, aktivističko-angažirana kod drugih, ali u svakom slučaju progresivna, alternativna, do tada neviđena/nečuta. Doslovno novi val. Ako pogledamo šire i uzmemo tu metaforu kao primjer: baš to je ono što je falilo federativnoj Jugoslaviji u drugoj polovini njezinog postojanja – novi val, koji bi nadogradio sve ono pozitivno što se steklo za vrijeme autohtonog antifašističkog otpora, emancipacije prije podčinjenih masa i ubrzane modernizacije društva. Kad je nestalo elana, adaptabilnosti, razvojne orijentacije, nastavka modernizacije, kad su nekadašnje omladinke i omladinci doslovno ostarjeli, kad nije bilo više tih svježih valova ili su bili spriječeni od njih samih, došlo je do njezinog katastrofičnog pada. Isto čeka i sve današnje političke tvorevine, od nacionalnih do nadnacionalnih, ako ne dođe do promjene paradigme, do nekog novog vala.

 

Comments

comments