„Tri puta sam se do sada izvukao ispod malja i sigurne smrti. Bio sam ostavljen na životu do daljnjeg, jer, eto, trebalo je kemičara. Sama misao da se ekstraktira mast iz kostiju, pa svejedno što su to učinile ustaše, bila je užasna, jeziva. Ni mrtvim, trulim kostima ne daju mira. U kakve smo samo kandže zapali. Misao da se je ekstraktirala mast iz kostiju pokojnih naših drugova mučenika, možda i kostiju dr Ozrena Novosela, Danke Ozme, Slavka Brila (napredni intelektualci-ljekari, umjetnici). To je bio užas nad užasima. Tu bi svaki čovjek poludio, ali zatočenička duša je nadživjela već toliko tih strahota, naučila je da gleda u oči i najstrašnije smrti, da gleda i doživljuje i najgroznije kanibalizme. I uprkos toga što sam već bio na granici ludila, javljao se imperativ, doći k sebi, ostati hladan na sve grozote, ostati, živjeti i osvetiti se! I, došlo je vrijeme osvete… Mast iz kostiju naših drugova mučenika. Neće biti sapuna kao pljeve, kako je govorio Pičili ustaškom časniku Džalu. Sapuna kao pljeve, tako se Pičili izrazio doslovno. Kako je silan broj leševa u Gradini! Grozno je o tome pisati, ali mršavi zatočenički leševi sadržavali su vrlo malo masti. Pa koliko je onda toga bilo kad će sapuna biti kao pljeve?! Ponedjeljak je. Treba misliti na odgovor Pičiliju. Jedan radnik montaže, Musliman, kome sam zaboravio ime, našao je prilikom čišćenja ekstraktora ljudski zub. Obavijestio sam o tome Vinera i Rozenberga (stručnjaci, Jevreji). Jedan je bio ‘logornik’, a drugi ing., rukovodilac montaže i mehaničar. (Ovaj Viner je posebno bio dobar čovjek). Satana Pičili je u svakom svom aktu, riječi i pokretu sadist i krvnik, mučitelj. Pa to je i ovdje. Treba mu odgovoriti kakva je to mast, ali nećeš ti mene, pogani skote… Dobićeš odgovor, pa makar me koštalo glave! I napisao sam: Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije. Odgovor je morao biti složen. Morao sam da se pravim da ne znam od čega je mast da satani Pičiliju ne bih pružio sadističko uživanje, morao sam odbiti da to radim, ali je odbijanje moralo biti koliko-toliko stručno. I tako je uspio moj odgovor. Tekst sam pokazao zatočenicima Anti Bakotiću (hemijski tehničar iz Sarajeva, organizator poznatog proboja logoraša iz Jasenovca u aprilu 1945.), Janeku Drejsneru, Gezi Helenderu, Samuelu Kabilju — kemičarima, te Rozenbergu i Vineru… U pričama za djecu dolaze aždaje, zmajevi, vukodlaci, vještice, babe. Narodna mašta, vjerovatno u njima je personificirala strašila… Priča o ekstraktoru i satani Pičiliju je istinita, tu ne treba nikakvih personifikacija niti pjesničke mašte. Po svojoj pojavi je Pičili prava satana. Tih dana sam zamišljao naslovnu stranu priče o ekstraktoru. Krvni ekstraktor iz koga se vije crna gusta para, pokraj njega upregnuta kola natovarena ljudskim leševima i pored ekstraktora bljeskaju se u svjetlu mjesečine zlodusi Pičili i Mandić, u odurno zelenim ustaškim uniformama, sa zloglasnim slovom U, gaze po ljudskim kostima, a vatra, koja gori u kotlu ekstraktora, osvjetljava njihova satanska lica.“ –
Ovo je odlomak iz zapisa Fuada Midžića naveden u četvrtom tomu knjige Sarajevo u revoluciji (Istorijski arhiv Sarajevo, 1981.), u tekstu Građani Sarajeva u koncentracionim logorima koji potpisuju Emerik Blum i Fahrija Ajanović.
Fuad Midžić, iako se, kako piše, tri puta izvukao ispod malja, nije preživio rat. Pušten iz Jasenovca nastavio je u Sarajevu djelovati kao ilegalac i na dan njegovog oslobođenja poginuo je čuvajući zgradu pošte, kako se navodi u istom izvoru. Prije posljednjeg rata jedna ulica u sarajevskom naselju Koševo nosila je njegovo ime. Ime te ulice ostat će upamćeno kao jedan od amblema Sarajeva širom bivše Jugoslavije zahvaljujući pjesmi grupe Zabranjeno pušenje Selena. Ta se ulica u pop kulturi smatra rodnim mjestom te grupe kao i pokreta New Primitivs.
Nisam uspio doći do podatka kad tačno i s kojim obrazloženjem, ali od te ulice nastat će njih više. Najveća nosi naziv po fudbaleru Asimu Ferhatoviću. Nekoliko njih nosi naziv po nekim pripadnicima pokreta Mladi muslimani koji je u Drugom svjetskom ratu bio islamistički i zavisno od političke pragme muslimanskog političkog i vjerskog vođstva tog vremena manje ili više blizak fašističkom režimu.
Odbrana lika i djela Mustafe Busuladžića
Jedan od tih po kojima Fuadova ulica nosi ime je i Mustafa Busuladžić. Dosad je to ime više puta problematizovano. U magazinu Ljiljan (1. – 8. august 2003.) novinarka Munevera Čukle u tekstu Dvije ulice Mustafe Busuladžića osupnuta je rješenjem koje je pročitala u Službenim novinama da Ulica Mustafe Busuladžića mijenja ime u Ulica 105. brigade, te kreće u istraživanje kako je to moguće. I istražila je. Radilo se o tom da je Sarajevo u tom momentu imalo dvije ulice po njemu nazvane i da su jednu preimenovali, a druga, dio bivše Fuada Midžića, ostala je po njemu imenovana.
Zašto bi se trebala ulica po njemu zvati, novinarka navodi sljedeće razloge: „Pročitao je cijele police knjiga gdje god da je došao, posebno u Rimu gdje je spremao specijalizaciju filozofskih znanja.“ Ili: „Od filozofa do orijentaliste, sociologa i povjesničara – svi u njemu mogu naći nešto novo, veliko i značajno.“
Mustafa je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na smrt i ubijen. Kao razlog za ubistvo novinarka navodi sljedeće: „I samo zato što je više i dublje promišljao, zapažao, analizirao, zaključivao i pisao o religiji, posebno o islamu kojem je pripadao, robijao je a potom je i ubijen. Odluku o njegovom robijanju i ubistvu mogao je donijeti samo nerazumnik jer u njegovom filozofskom i sociološkom razmatranju i pisanju nije bilo ničeg zlog.“ Ne navodi ništa konkretno zbog čega bismo ga mogli smatrati značajnim intelektualcem svog vremena niti u jednoj oblasti koje spominje, a kad spominje razlog ubistva ne poziva se na presudu.
Drugi put, u kontekstu ulice, problematizujem ga ja u tekstu Bošnjaci i fašizam objavljenom 29. oktobra 2013. na portalu Tačno.net. Tad sam imao uvid u tri činjenice u vezi s njegovim intelektualnim djelovanjem. Prva je njegov antikomunizam obojen govorom mržnje:
„Drugu grupu sačinjavaju oni duševni pigmeji čija je savjest uznemirena povjetarcem koji duva iz ateističke literature. Ovamo spada vojska bezvjeraca i njihovih saveznika komunista i marksista kojima je sve materija. Iz ove predrasude otisnuo se je val bezboštva u čijem zagrljaju pliva jedan dio naše školovane i neškolovane omladine Reminiscencije crveno obojene. To su duševni kreteni, crvi u ljudskom društvu, ljudi bez ideala i borbenosti čije je znanje u većini slučajeva ograničeno na jadno poznavanje nekoliko izreka bezvjerskih pisaca za koje se očajnički zaklanjaju kada otvaraju paljbu na kulu vjere i sve stvaralačke vrednote čovjekove.“
Tako je Busuladžić pisao u tekstu Omladina i život. Citat je preuzet sa stranice Asocijacije za kulturu, obrazovanje i sport AKOS, a oni kao izvor teksta navode Novi behar od 15. januara 1937. godine.
Druga činjenica je antifeminizam i muški šovinizam koji se očituje u otvorenom protivljenju emancipaciji žene:
„Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku, koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena. Sada se tek može prosuditi koliko su bila kratkovidna ali istodobno za nas pogibeljna poslijeratna mahnitanja romantičarskog modermizma naših, mahom poluinteligenata sa svim osobinama osrednjosti, koji su uprezali sve svoje snage da muslimanku emanicipiraju i izjednače je sa Europkom, da je uvedu u vrtlog suvremenog života, kako bi sudjelovala u izgradnji društva.“
Radi se o tekstu Kult golotinje koji se također može u cijelosti pročitati na stranici AKOSa, a kao izvor navode časopis El-Hidaje od 7. ožujka 1943.
I treća činjenica je njegovo koketiranje s fašizmom koje potvrđuje činjenica da je na fašističkom radio Rimu bio spiker za hrvatski jezik, na poziciji koju su mogli dobiti podobni. No, nije bio samo spiker, kroz njegov novinarski rad njegovo koketiranje s fašizmom čak i više je vidljivo u nekim drugim primjerima.
Apologet genocida
Enver Redžić u svojoj knjizi Muslimansko autonomaštvo 113. SS divizija – Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći rajh piše sljedeće: „U avgustu 1942. muslimanski sarajevski nedjeljni list ‘Osvit’ objavio je razgovor svoga rimskog dopisnika Mustafe Busuladžića sa velikim jerusalimskim muftijom, koji je propagandno prenijela gotovo sva štampa NDH. ‘Osvit’ je uzdizao ličnost velikog muftije, ističući posebno važnost njegovih razgovora sa Hitlerom. List je tvrdio da je veliki jerusalimski muftija postao predvodnik i branilac miliona Muslimana u svijetu i na uvodnom mjestu intervjua dao izjavu velikog muftije u kojoj je on izrazio svoje naročito zadovoljstvo sa položajem Muslimana u NDH. Zajedno sa ovim dijelovima razgovora, njemački poslanik kod vlade NDH Zigfrid Kaše u izvještaju Ministarstvu inostranih poslova izložio je i druge relevantne političke stavove i poglede velikog jerusalimskog muftije, prvenstveno njegove ocjene o Hitleru i islamskoj politici Njemačke. El Huseini je rekao: ‘Stanovište Muslimana je jasno. U borbi za slobodu oni stoje na strani Njemačke, Japana i njihovih saveznika. Borba protiv Velike Britanije vodiće se do konačnog sloma Britanske Imperije, kao i protiv Sovjetske Rusije, stoljećima starog neprijatelja Islama… Pobjeda sila Osovine biće i pobjeda islamskih naroda.’“
Dakle, Busuladžić je autor spornog intervjua i davanja javnog prostora čovjeku koji će više nego iko drugi vezati muslimane u BiH za fašizam. Osim toga, dovoljno je problematična i činjenica da je bio saradnik Osvita čiji je vlasnik bio ustaški logornik Hasan Hadžiosmanović. Kao intelektualcu mu ta činjenica nije bila problem.
Tek 2016. Mustafa Busuladžić biva otvoreno prokazan kao apologet genocida nad Jevrejima. U svojoj knjizi Kritika bosanskog uma objavljenoj 2016. Tarik Haverić navodi njegov citat:
„Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.“
Dakle, apologet onog pravljenja sapuna od ljudskih kostiju protiv kojeg se Midžić borio. Na kraju je ovaj drugi za Sarajevo, BiH i Bošnjake postao zaslužniji od Midžića i kao identifikacijski orijentir poželjniji.
Posebno će, zahvaljujući Haverićevoj knjizi, Busuladžić biti problematiziran u javnosti kada jedna škola u sarajevskom naselju Dobroševići ponese njegovo ime, čime nacistička apologetika biva direktno implantirana u mozgove najmlađih. Desilo se to 26. 10. 2016. kada je Skupština Kantona Sarajevo izglasala taj naziv škole. No, nešto prije tog datuma, Skupština je odbila taj prijedlog. O tome piše Nenad Veličković na portalu Školegijum u tekstu Ime škole i opštinski izbori, objavljenom 16. 9. 2016. Prijedlog je bio poslan Insitutu za istoriju u Sarajevu koji je dao mišljenje koje potpisuje direktorica Instituta Senija Milišić. To mišljenje je na tragu novinarke Ljiljana s početka ovog teksta. Tu piše: „Mustafa Busuladžić je uhapšen po nalogu vojnog suda i strijeljan i njegova jedina krivica je to što je bio ideološki neistomišljenik“, a ne navodi se šta stoji u presudi. Također stoji i ovo: „Jedini ‘grijeh’ Mustafe Busuladžića bio je njegov rad na hrvatskom radiju Rimu 1940.-1942. godine“, opet bez navoda odakle im ta informacija, da li je to mišljenje bazirano na presudi ili na špekulacijama iznošenim u medijima. Također Institut donosi i vrijednosni sud o njegovom intelektualnom djelu a na čemu ga temlji ne znamo: „Objektivno nema nikakve krivice Mustafe Busuladžića. Riječ je o jednom od najvećih bošnjačkih intelektualaca.“
S obzirom na činjenice dosad predočene, može se sumnjati na ciljanu fašizaciju javnog prostora i u dijelu BiH s bošnjačkom većinom iako politički, ideološki i vjerski mainstream te sredine želi sebe predstaviti u antifašističkom svjetlu. Pritom, ovdje se govori samo o javnom prostoru u Sarajevu jer je ono glavni grad i trebalo bi biti u potpunosti oslobođeno takvog čega, ili u nekoj morbidnoj i perverznoj viziji jednakosti svih naroda u BiH trebalo bi fašizirati javni prostor u skladu sa prohtjevima političkog, vjerskog i ideološkog mainstreama i druga dva naroda.
Mladi muslimani i njihova djela
Imenovanje škole svakako je najradikalniji potez fašizacije poslije rata, ali najmorbidniji je preimenovanje ulice Fuada Midžića. Kako je već rečeno, od te ulice je nastalo više njih, a nekoliko tih ulica nosi ime po Mladim muslimanima. Jedna nosi ime po Asafu Serdareviću koji je bio pripadnik postrojbe Muhameda hafiza Pandže, a kojeg su, prema članku Muslimanska inteligencija u NDH Nade Kisić Kolanović (objavljen u časopisu Hrvatskog instituta za povijest, god 36, br. 3, Zagreb 2004) uhapsili i streljali partizani 1944. godine kod Viteza. Pandžinu jedinicu najblaže se može okarakterizirati kao kontroverznu. Antikomunizam se za nju može vezati jer je nastala tek kad je slom fašizma bio očit.
U odlomku knjige 13 mladomuslimanskih šehida Ismeta Kasumagića kojeg navode na stranici AKOSa, stoji sljedeće:
„Pred kraj II svjetskog rata, kad se već naslućivao pad fašizma i kad se naziralo da u našim krajevima po svršetku rata mogu dobiti vlast komunisti, a i zbog toga što su partizani počeli da primaju u svoje redove kolebljive četnike, dok su se četnički ekstremisti još više okomili na muslimanski živalj, koji partizani nisu štitili, to se ukazala potreba odlaska u šumu onih koji će svesrdno štititi muslimanska sela od zlokobnih najezdi četnika. Tako se hafiz Muhamed ef. Pandža, kao aktivista MDD ‘Merhamet’, odlučio da sa nesebičnim i pobornim pripadnicima mladomuslimanskog pokreta ode u šumu.“
S obzirom da je autor naklonjen Mladim muslimanima, što se već i kroz naslov knjige vidi, jer se oni imenuju šehidima, kod Boga privilegovanim ljudima, teško je očekivati da bi naveo išta kompromitirajuće u vezi s Pandžinom jedinicom.
No, u vezi sa samim Pandžom, u već citiranoj knizi Envera Redžića, piše sljedeće: „Član Ulema Medžlisa hafiz Muhamed Pandža, tokom rata ličnost kontroverznog ponašanja, već u maju 1941. poziva muslimansku omladinu Bosne i Hercegovine da usvoji ideje vođa Njemačke i NDH i da slijedi pravac Hitlera i Pavelića, jer je ‘jedini put omladine put Hitlera i Pavelića’.“ Redžić se poziva na presudu Muhamedu Pandži koju je izrekao Sud narodne časti. On je bio osuđen na dugogodišnju robiju u komunizmu, a danas jedna ulica u Sarajevu također nosi po njemu ime.
Osim te činjenice, pripadnosti Pandžinoj jedinici, Asaf Serdarević je i kao intelektualac bio retrogradan što je jasno iz već spomenutog članka Muslimanska inteligencija u NDH. O njemu autorica kaže: „prvo, bosanskohercegovački islam postao je žrtvom zapadnjačkoga racionalizma i smatra da se muslimani razlikuju od zapadnjaka po tome jer ne prihvaćaju ‘razum’ kao ‘postulat svih stvari i ideja’.“ S Asafom je streljan i Osman Krupalija, u blizini Asafove, nalazi se i njegova ulica koja je prije nosila naziv Ružice Velicki.
Dio ulice Fuada Midžića nosi ime i po streljanom Mladom muslimanu Nusretu Fazlibegoviću o kome se u javnosti malo zna. Zanimljiv je način na koji ga od bilo kakve krivice brani izvjesni Mehmed Meša Delić u svom tekstu Mladi muslimani objavljenom 15. januara 2013 na portalu Bošnjaci.net. On kaže sljedeće: „Na suđenju glavnoj grupi ‘Mladih muslimana’, 1949. godine, vlast je, kroz usta tužioca Envera Krzića, dokazivala da su ‘Mladi muslimani’ posjedovali oružje za rušenje sistema. A istina je dječačka: Nusret Fazlibegović, jedan od vođa ‘Mladih muslimana’, dao je, ‘da se ne bi ljudstvo dosađivalo’, nalog jednoj grupi da izrađuje noževe, čakije, boksere i ostalu ‘priručnu bosansku literaturu’. To je na suđenju pokazano, a u štampi ispalo, kao divizioni do zuba naoružanih neprijatelja.“
Argumentaciju za ovu tvrdnju crpi iz knjige Mladi muslimani koju je izdala biblioteka Ključanin u Sarajevu 1991. Noževi, čakije i bokseri, nema sumnje, nisu za smrtnu kaznu, ako je samo to problem, ali ne mogu biti ni dječija igrarija.
Sljedeći u nizu Mladih muslimana po kojem dio ulice Fuada Midžića nosi ime je Rušid Prguda kojem je suđeno poslije rata, 1983. u procesu s Alijom Izetbegovićem, i kojeg se ne dovodi ni u kakvu vezu s fašizmom. Također, dio ulice je imenovan po Mladom muslimani Fikretu Ploči o kojem se ne zna ništa osim da je poginuo prilikom pokušaja bijega iz Jugoslavije, što je navedeno u intervjuu s predsjednikom Udruženja Mladi muslimani Edhemom Bakšićem datom Diwan magazinu 14. 7. 2013. I posljednji nasljednik Midžićeve ulice je Esad Karađozović, osnivač organizacije Mladi muslimani kada se ona formalno-pravno legalizuje kao dio Muslimanskog kulturnog društva Trezvenost. Evo šta o razlozima osnivanja tog pokreta kaže Rato Dugonjić u tekstu Savez komunističke omladine Jugoslavije od aprilskih do ustaničkih dana u drugom tomu već spominjane knjige Sarajevo u revoluciji: „Među muslimanskom omladinom, ustaškoj ideologiji najbliža i najreakcionarnija organizacija bila je organizacija ‘Mladi Muslimani’. U godinama prije rata, kod nas je to bila organizacija u kojoj je bio svojevrstan spoj vjerskog fanatizma i panislamske političke ideologije, naslonjene na hitlerovski fašistički režim. Odmah, nakon stvaranja ustaške države, i ova se organizacija legalizovala u prostorijama muslimanskog društva ‘Trezvenost’ na Obali, gdje su imali i svoje najjače uporište, lako je čuvala izvjesnu svoju samostalnost, zasnovanu na vjerskom fanatizmu i panislamizmu, početkom 1941. godine su iz te organizacije mobilisani ustaški funkcioneri, povjerenici u radnjama, obavještajci, rukovodioci tabora Ustaške mladeži, naročito po mahalama, i slično.“
Karađozović nije dočekao kraj rata u Sarajevu. Pokušao je pobjeći iz Jugoslavije s padom fašizma. Ne zna se da li je u tom uspio.
Fašizacija javnog prostora
Fuad Midžić je najzanimljiviji primjer memorijalizacije mladomuslimanskog pokreta. Dakle, radilo se o osvjedočenom antifašisti koji je izbrisan na način da ga se isparceliše tako da na mjesto njega jednog dođe nekoliko pripadnika Mladih muslimana. Onaj kojeg su ubili fašisti, zamijenjen je onima koje su u ratu ubili antifašisti ili su nestali u bijegu pred antifašistima ili su osuđeni na streljanje ili dugogodišnju robiju. Ta činjenica ne daje mi za pravo da ih proglašavam fašistima. No, za Mustafu Busuladžića se može reći da jest bio fašistoidan, a ostali na sebi nose breme sumnje u fašizam koju se do danas niko nije ozbiljno potrudio da otkloni.
Optužbe na njihov račun dolaze iz vremena komunizma. Sumnja u objektivnost tadašnje historiografije kad je u pitanju Drugi svjetski rat može se smatrati legitimnom. No, da bi bio legitiman i revizionizam, on mora podlijegati naučnim pravilima revizije. To bi značilo objektivno, naučno ispitivanje i valoriziranje argumenata i kontraargumenata. Najodgovornija za to je akademska zajednica, prije svih historičari, koji su u periodu iza rata o ovdje spominjanim ličnostima šutili i jednom kad ih se upitalo za mišljenje o Mustafi Busuladžiću (u tekstu navedeni slučaj Istorijskog instituta) odgovorili su bez argumenata, autoritativno, krijući se iza autoriteta naučne institucije kojoj bismo trebali vjerovati na riječ. Dok se ne potrude da iznesu ubjedljive kontraargumente, sasvim je osnovano upirati na razmatrane slučajeve sa sumnjom na fašizaciju javnog prostora u Sarajevu.
Ono što je također važno, a u šta nema sumnje ni s jedne strane, da su svi ovdje razmatrani u političkom smislu bili islamisti. Osim fašizma, koji je u slučaju Mustafe Busuladžića gotovo pa dokazan, dok se na ostale osnovano sumnja, neophodan je i odgovor da li u javnom prostoru Sarajeva, a i BiH generalno, ili barem njenog dijela s bošnjačkom većinom, kao identifikacijske orijentire bošnjačka politička i vjerska elita želi islamiste i, ako želi, da li to znači da žele stvarati islamsko društvo? Međutim, djelovanje antifašista i sekularista ne treba čekati na njihove nedvosmislene odgovore. Ono treba početi odmah, prije svega legalističkim postupcima, ispitujući mogućnost djelovanja kroz iste. Ako se takvo djelovanje ispostavi kao laž za naivne, onda, tri tačke.
Amer Tikveša rođen je 1979 u Konjicu. Završio je Odsjek za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Visoku školu novinarstva Mediaplan i magstrirao na Rodnim studijama pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu. Radio je u prosvjeti, kao profesor B, H, S jezika i književnosti, u nevladinom sektoru na afirmaciji građanske hrabrosti te kao novinar.
Comments
comments