Prošle godine, na inicijativu i kritiku druga i saborca da smo dopustili da nam antipolitika kroji sve naše prakse otpora i sjećanja na otpor, odlučili smo na Dan borca, 4 jula, otići na Kozaru i pokušati povratiti dio borbenog duha koji su joj oduzeli. Pod pritiscima nacionalističkih 90ih, festival otpora se lagano sedimentirao i čini mi se potpuno skamenio u Džamonjinim betonskim blokovima, koje smo nekad zvali Spomenik revoluciji.
Tu nam se, kroz pjevanje partizanskih pjesama, otvorio paradoksalni svijet otpora (revizionizmu) u savremenoj državi, gdje se svako sjećanje protokolizira do apolitičnosti, a sam centar režimske i režirane priredbe se ostavlja za politikantsko prebrojavanje krvnih zrnaca palih partizana.
Za one koji ne mogu slušati Dodika, Vulina, Čubrilovića na youtubu, poruke su zaista jednostavne: Srbi su jedini Jugosloveni, partizani, antifašisti, žrtve višestoljećnog terora, ginuli su gdje treba i ne treba. Sa te kote, odakle se može vidjeti Tomašica, spominje se i Srebrenica.
Ukratko, Srbi su ovce, a ne zločinci.
Godinu nakon toga, opet na dan 4. jula, cijela protokolarna mašinerija bila je još spremnija da brani revizionizam: na nas tridesetak bila su tri obruča policajaca, dva obruča redara i bezbroj žandara u civilu sa malim HD kamericama angažovani da obezbijede neometano dešavanje protokola i snime prestupnike. Repeated offenders.
Ova mala digresija o horskoj intervenciji na Kozari nekolicine prestupnika iz četiri jugoslovenske republike ne bi trebalo da je žalopojka o tome kako su zlikovci ukaljali našu slavnu antifašističku prošlost. Ili kako je svako državno sjećanje na antifašizam danas otvoreno antikomunističko. Ali svakako signalizira da jedno od polja borbe protiv fašizma, ili antifašizam danas, zapravo jeste na simboličkoj ravni čuvanja sjećanja na revolucionarne prakse. Simbolička intervencija zahtijeva najmanje predznanja i oslanja se više na intuiciju, što je u srži otpora. Tako prekidanje protokola, razbijanje ustaljenih praksi, stereotipa, bez da se okliznemo na koru multikulturalizma može biti itekako politično.
Privatizacijski post-fašizam
Sa druge strane, nisam pobornik fleksibiilnog etiketiranja fašizmom, niti pravljenju olako analogija sa istorijskim fašizmom. Mislim da je istorijski gledano fašizam organizovano sistematsko nasilje (klanje) koje je do sada dobro dokumentovano i analitički obrađeno. S tim da nam to znanje može i mora pomoći pri detektovanju savremenih oblika fašizma.
S tim u vezi mi je produktivnije raditi sa kategorijom koju G.M. Tamaš naziva post-fašizmom ili Močnikovim fašistoidnim politikama, koje karakterišu savremene prakse liberalne kapitalističke države kroz koju se nasilje pravno utemeljuje, bez puča i suspenzije parlamenatrne demokratije, a širi ozakonjenom privatizacijom javnog dobra i desetkovanjem praksi organizovanog otpora. Ili puko svođenje otpora na hrabrost pojedinca ili neznatne lokalne skupine dok se sistemsko nasilje svodi na slijepe tačke u inače pravednom okruženju.
Iako se današnji ‘tranzicijski’ procesi u BH nazivaju krnjim kapitalizmom, kapitalistički projekat privatizacije javog dobra jugoslovenskih republika nije samo ciničko cerekanje na varvarstvo balkanskih naroda. Mi već dugo vremena osjećamo njegove posljedice. Kod nas je Močnikov romantični kulturni fašizam odavno razgazio put realističnom tehnokratskom fašizmu koji, sa minimalnim protestima ili čak bez ikakvog negodovanja, može osigurati smanjenje (nepostojećih) radničkih prava (koordinacija entitetskih vlada u donošenju novih zakona o radu), privatizaciju zdravstva (gašenje bolnica, ukidanje stomatoloških usluga jer ‘ionako svi idu privatnicima’), gašenje putničkog željezničkog saobraćaja (nakon 145 godina), privatizaciju voda (od malih hidroelektrana do izvora pijače vode), prodaju javnog zemljišta za korumpirano tržište nekretnina (a nama frka samo to što Rusi i Arapi dolaze). I sve to u jednom zamahu rentijerskog kapitalizma u kom ćemo biti svedeni na prekarnost servisiranja nečijeg (bilo materijalnog bilo intelektualnog) vlasništva. A da onaj romantični fašizam može koegzistirati sa tranšama MMF-a lijepo pokazuje i dodjela plaketa ljudima osuđenim za najteže zločine etničkog čišćenja i genocida u manjem i boljem BH entitetu, ili davanja imena profašista i kolaboracionista osnovnim školama po većem BH entitetu.
Od pjesme ka praksi
Nakon druge Kozare, drugarica i saborkinja nam je (s pravom) sugerisala da umjesto Kozare koju rijetko ko može do kraja oteti, možda trebamo slaviti dr. Mladena Stojanovića time što ćemo obezbijediti npr. besplatne ljekarske preglede, to jest proizvoditi nove prakse solidarnosti od kojih će nam život zavisiti u skorijoj budućnosti. I tako se pomjeriti od trenutka intuitivnog otpora u koordinisanu i kolektivizovanu praksu.
Pisanjem ovog kratkog, i ne mnogo inspirativnog teksta, kao i dolaskom na Otvoreni univerzitet, podržavam festivalske oaze slobodne misli, ali i sugerišem da se otpor i solidarnost moraju ozbiljno organizovati da ne bi došli do toga da svako pozivanje na masovo mobilisanje nazivamo fašizmom – sic!,
a masovna isključenja iz sistema javnih usluga i opštu prekarizacija životnih uslova mjerama štednje.
G.M. Tamaš, Šta je post-fašizam?
Rastko Močnik, Dvije vrste fašistoidnih politika
Zoran Vučkovac, iz Prijedora, pokušava sa drugaricama i drugovima u Banjojluci uspostaviti i voditi socijalni centar BASOC gdje bi se kritički moglo baviti pitanjima socijalne pravde, feminizma, refleksivnog sjećanja na socijalizam i rat(ove), kao i drugim problemima društvene teorije i prakse.
Comments
comments