Prošli je tjedan u Hrvatskoj obilježila komemoracija stradalnicima iz Hude jame: javni spektakl uz egzibiciju kompletnog državnog vrha pratilo je pompozno medijsko falsificiranje brojki[1] i viktimizacija pogubljenih pripadnika fašističke kolaboracionističke vojske. Svojevrsni vrhunac bila je izjava trenutnog potpredsjednika Sabora u kojoj je dramatično zahvalio ondje pokopanim “žrtvama partizanskog terora” koje su se “borile za hrvatski narod” – izjava šokantna zapravo jedino kao indikator već potpuno sazrelog procesa rehablitacije ustaštva i normalizacije tog historijskog rekonvalescenta u javnom diskursu.
Iako je Republika Hrvatska u preambuli Ustava, u neobičnom dokumentu imena “izvorišne osnove” koji izražava “tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda”, definirana kao politička odnosno upravno-administrativna sljednica ZAVNOH-a čijim su odlukama “izraženima nasuprot proglašenju NDH” uspostavljeni “temelji državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata”, još je prvi predsjednik izrazio razumijevanje za NDH legitimirajući je kao “izraz težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom”. Izmjene institucionalnog i zakonodavnog okvira početkom devedesetih provode se u istom ključu fetišističkog etatizma a teleološki koncept povijesti kao “napredovanja državnosti kroz povijest” prevodi u različite vrste institucionaliziranog historiografskog govora među kojima se, kao od posebnog državnog značaja, ističe onaj nastave povijesti i udžbeničke politike. Zbog neuspjeha u “čišćenju udžbenika od ideologijskih opterećenja” 1992. godine srušen je tadašnji ministar prosvjete, a u prečišćenim, “dejugoslaviziranim” novim udžbenicima NOB je zamijenjen novotvorenicom “hrvatski antifašistički pokret”, ustaški pokret postaje “hrvatska oružana vojska”, NDH se tretira kao pozitivna povijesna činjenica a ustaški zločini se do krajnjih granica relativiziraju i marginaliziraju[2] – a “prednost” se daje partizanskim i četničkim… Programom nastave povijesti, donesenim 1995. (koji je, nota bene, za srednje škole još uvijek na snazi) “htjelo se pokazati”, kako će izrijekom navesti sama autorica “i to da Hrvati nikada ne vode agresivni nego obrambeni rat”[3] – što će se u gotovo navlas istoj formulaciji, pet godina kasnije, kao “povijesna istina” ovjeriti “Deklaracijom o Domovinskom ratu” koju je u turbulentnim dnevnopolitički uvjetovanim okolnostima[4] donio Hrvatski sabor.
Revizionistička konjunktura kojoj svjedočimo u proteklih tridesetak godina uvelike crpi svoju logiku iz šireeuropske revizionističke paradigme, početak koje se, u akademskim krugovima, obično označava “Svađom historičara” iz 1986. Pa iako revizionistička paradigma za vrijeme njemačke Historikerstreit nije odnijela znanstvenu pobjedu ipak živimo, kako navodi Boris Buden[5], u vremenu definiranom hegemonijom historijskog revizionizma, a upravo zbog činjenice da su teze historijskog revizionizma “zahvatile široke narodne mase” odnosno da je postao politička činjenica, u smislu da artikulira stvarnost u kojoj živimo i politički je djelatan. Kao “važan osigurač bezalternativnosti kapitalizma” (Todor Kuljić), historijski revizionizam ne bavi se samo revizijom Drugog svjetskog rata – iako mu je to u domaćoj “javnoj upotrebi povijesti” svakako povlašteno mjesto: kako izvodi Domenico Losurdo[6], antikomunistička revizionistička paradigma ne zaustavlja samo na rehablitaciji poraženih fašističkih snaga i kriminalizaciji socijalističkog i komunističkog nasljeđa a u narativu o dva ekvidistantno ekstremna totalitarizma, nego se u svojim teorijskim i političkim nastojanjima širi na osporavanje kompletnog europskog revolucionarnog nasljeđa od 1789, dakle i temelja same republike[7] – što je i više nego evidentno kad u postpolitičkom ključu “pluralističkog kiča” dovodi u pitanje sekularizam kao i cjelokupno nasljeđe socijalnih emancipatornih borbi, za rodnu ravnopravnost, ekonomsku i društvenu demokratizaciju. Da su liberalni konceptualni i metodološki instrumenti[8] klasno neosjetljivi i kao takvi neotporni na aproprijacije od strane regresivnih i ekstremnodesnih društvenih struja, pokazuje se i u (samo naizgled) bizarnom recentnom preokretu u kojem ultrakonzervativne i homofobne organizacije civilnog društva pervertiranim ljudskopravaškim diskursom pravdaju eklatantne napade na manjinska i rodna prava, napad na ženska reproduktivna prava konfuzno se obrazlaže neotuđivim ljudskim pravom embrija na život, govor mržnje u ciničnom tumačenju postaje sloboda govora (i obrnuto), a “suočavanje s prošlošću” najnoviji je popularni napjev ekstremne desnice.
Temeljito depolitiziran i dekontekstualiziran, antifašizam je zadugo sapet i pripitomljen u tim okvirima[9] – i u svojoj reaktivnoj formi uglavnom sveden na melankolične komemorativne prakse preživjelih boračkih organizacija ili čak na ponosnog nositelja štafete u funkciji “napredovanja hrvatske državotvorne ideje kroz povijest” (od stoljeća, je li, sedmog), pa sve do akrobatskog uspostavljanja kontinuiteta između NOB-a i domovinskog rata te građanskih inicijativa koje pozivaju na poštivanje “temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog društva”. Recentno ga međutim sve veći broj aktera socijalnih borbi – od lgbtiq pokreta do aktivističkih i terenskih organizacija solidarnih s izbjeglicama – prepoznaje kao identifikacijsku platformu i zajednički nazivnik šire socijalne borbe. No dok antifašizam kao vrijednost (i s pravom) mnogima predstavlja šifru za međuetničku i rodnu solidarnost i ljudska prava, tek je istinska politizacija njegova historijskog nasljeđa, dakle ona koja bi govorila o alternativi i politički je djelatno artikulirala (onkraj, primjerice, humanističkih ideala ljubavi spram bližnjeg i apela na pristojnost), kadra efikasno se oduprijeti hegemonijskoj revizionističkoj paradigmi koja erodira tekovine antifašističke borbe i socijalističke modernizacije.
Milena Ostojić, prevoditeljica, aktivistkinja i članica redakcije Antifašističkog VJESNIKA.
[1] http://www.portalnovosti.com/hudovisne-izmisljotine
[2] Ovo će se stanje donekle promijeniti u drugoj polovici 1990-ih, uvođenjem udžbeničkog pluralizma kao i korigiranjem ili povlačenjem (katkad i uslijed neuspjeha na novouspostavljenom udžbeničkom tržištu) najekstremnijih primjera udžbenika.
[3] “Pomirenje Hrvata u udžbenicima”, Večernji list, 1. travnja 1996.
[4] “’Korisna prošlost’? Ratovi devedesetih u deklaracijama Hrvatskog sabora“. U Kultura sjećanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, ur. Tihomir Cipek, 123-156. Zagreb: Disput, 2011.
[5] http://kartografija-otpora.org/hr/news/?id=68
[6] http://www.versobooks.com/blogs/2809-domenico-losurdo-ernst-nolte-and-the-development-of-revisionism
[7] http://www.bilten.org/?p=7127
[8] http://www.bilten.org/?p=12505
[9] http://lemondediplomatique.hr/politicka-cijena-izbjegavanja-ideologije/
Comments
comments