Moja baka Milka je bila najstarija od tri sestre. Rano su ostale bez majke, te je ona bila ta koja je odgojila svoje sestre, posebno najmlađu, Desu. Srednja sestra – čijeg se imena uz sav trud ne mogu sjetiti, a bake nema već dugo pa je ne mogu ni pitati – bila je istaknuta antifašistkinja, partizanka, koja se pred kraj Drugog svjetskog rata udala za albanskog partizana i otišla živjeti u Skadar. O njoj se govorilo s ponosom. Živjela je teško za vrijeme vladavine Enver Hodže, relativno mlada umrla, ali nikad se o njoj i njenim životnim izborima u našoj porodici nije mogla čuti niti jedna negativna stvar.
Što se tiče Dese, priča je malo drugačija. Bio sam poprilično mali kad mi je baka ispričala njenu priču. Desa je također bila partizanka, bolničarka. Međutim, zaljubila se u četničkog vojvodu i nekako su oboje pobjegli – ona iz partizana, on iz četnika. Balkanska ljubavna priča ne bi bila potpuna da ih nisu na kraju uhvatili partizani i oboje streljali. Baka je tu priču pričala poprilično hladno i konkretno: izdaja antifašizma, pa i radi ljubavi, jednostavno se nije praštala. Baka Milka, najtoplija od svih ljudi koje sam sreo u životu, suzu za Desom je pustila samo jednom. A i ta suza je bila poprilično škrta.
U Drugom svjetskom ratu, jasno je, antifašizam je morao birati da na okrutnost fašizma odgovori integritetom u vlastitim redovima, i da na narušavanje tog integriteta odgovori odlučno i bez rezerve. Danas, međutim, kada je antifašizam prvo uljuljkan fašističkim porazom četrdesetih prošlog vijeka, a zatim i razvodnjen poprilično pogubljenom ljevicom, ali i usljed brojnih drugih izazova politike i društva u prvim decenijama ovog vijeka, antifašistička borba je itekako izgubila na svojoj odlučnosti i bezrezervnosti.
Na stranu činjenica da trenutno ne postoji jednako žarište poput onog u Drugom svjetskom ratu: nakon što je u više navrata u dvadesetom vijeku ponovo pokazao svoje lice – a u čije prisustvo smo se i sami, nažalost, mogli uvjeriti ne tako davno – u 2016. godini, fašizam je itekako prisutan i društveno i politički, koliko god bio prikriven iza lažnih imena konzervativnosti i borbe za nacionalne interese. Teško je, međutim, pobjeći dojmu da se antifašistička borba danas odvija pretežno u virtuelnom svijetu, dok fašizam zauzima sve bitnije pozicije u globalnoj svakodnevnici. Logično je, pritom, zanemariti lakoću s kojom se odvijaju bitke na društvenim mrežama u kontrastu sa onima na terenu, i te bitke opravdavati izgovorima poput onih o dizanju svijesti. Pravi antifašizam, u Evropi politički, a drugdje u nekim direktnijim pojavnim oblicima, vrlo je rijetka pojava.
Na primjeru Sirize, kao političke opcije za koju su se mnogi nadali da će ipak uspjeti u svojim namjerama da se odupre ekonomskom konzervativizmu Evropske unije, bilo je očito da je za politički angažman koji u svojoj srži sadrži antifašizam potrebna upravo ona odlučnost da se i vlastitom narodu uskrati kratkoročna dobrobit radi dugoročne koristi. Upravo ovakvo kalkulisanje i odustajanje od principa dovelo je do toga da je Grčka i dalje u istom, ako ne i gorem problemu. U međuvremenu, već spomenuti ekonomski konzervativizam EU je brzo očito prešao u sfere otvorenog fašizma protiv imigranata, a posebno izbjeglica iz zemalja pogođenim upravo istim tim fašizmom u svom najgorem neokolonijalnom obliku.
U Mađarskoj, koja je svoje granice ogradila bodljikavom žicom, na vlasti je izraziti desničar, čiji istomišljenici na velika vrata vraćaju spomenike fašistima iz Drugog svjetskog rata. Poljska odbija primiti izbjeglice od marta ove godine; Slovačka želi prihvatiti samo hrišćane, ali ne i muslimane. U Francuskoj je rasizam – posebno islamofobija – na vrhuncu, i vrlo bi se lako moglo desiti da izaberu Marine Le Pen za predsjednicu, što bi značilo potpuno prisvajanje tvrdolinijaške desničarske – smijemo li slobodno reći fašističke?- politike njenog Nacionalnog Fronta; u Velikoj Britaniji, ovogodišnji Brexitom pokazao je da dominiraju otvoreno rasistički političari pod krinkom “narodnih predstavnika”, a koji su ekonomiju ove zemlje već zavili u crno. Sve su ovo očiti znaci okruženja u kojem fašizam dugo nije bio jači.
Nije u pitanju samo Evropa. Dovoljno je reći Trump (ali i Clinton). Treba se spomenuti i Putin i njegove ekskurzije u Ukrajinu, ali i Siriju (koju više nije ni potrebno spominjati kao eklatantan primjer svijeta danas). Čak je i Japan, sa najavljenim promjenama ustava, na rubu ponovnog uspostavljanja vlastite nacije kao dominantne vojne sile kojoj će po prvi put od Drugog svjetskog rata biti vrlo lako započeti neki novi rat.
Možda ne treba tako daleko ići da se primijeti da je ljevica, posebno antifašistička, rasuta, i da je se teško može mobilisati. Dovoljan je primjer Bosne i Hercegovine, u kojoj su etnonacionalne stranke ponovo ubjedljivo pobijedile na ovogodišnjim lokalnim izborima. Poseban apsurd u kontekstu naše teme je činjenica da se jedna od njih – SNSD – krije iza statusa socijaldemokratske stranke.
U atmosferi u kojoj je narod ubijeđen da su promjene nemoguće, a da bi svaka vrsta iole nasilnog pokušaja podsticanja pobune bila automatski obilježena kao destruktivna (bez obzira što nasilje može biti itekako konstruktivno i društveno korisno), oslabilo je antifašizam do te mjere da se praktično stvorio vakum u kojem obitavaju samo najposlušniji.
Fašizam je, dakle, u 2016. naša stvarnost, a antifašizam, kao jedini spas, ne postoji. Ni za lijeka.
Čemu se nadati? Na koji način možemo pokušati promijeniti pravac kojim se krećemo, a koji, bojim se, neumitno vodi ka kraju koji se najlakše da opisati kao globalna katastrofa. Strahujem da nemamo opcije osim da prihvatimo da je jedini način borbe koja nas čeka ona koja se neće voditi na Facebooku ili Twitteru već na ulicama, trgovima, ispred i u institucijama vlasti, dok će mobilizacija preko istih ipak igrati znatno manju ulogu u odnosu na vlastitu spremnost za izlaganje daleko većem riziku od onog koji podrazumijeva sjedenje pred ekranom laptopa ili smartphonea. Mada postoje prvi znaci, bar kod nas, da građani i građanke postavju svjesni da su ulice njihove, a ne privatno vlasništvo lokalnih vođa, mislim da ćemo se prvo morati vratiti onoj bezrezervnosti i odlučnosti u našim stavovima, te djelovati što konkretnije, što prije. U suprotnom, kako lokalno, tako i globalno, na okrutnost fašizma nećemo moći odgovoriti kada nas isti na to (ponovo) natjera.
Aleksandar Brezar je novinar koji je objavljivao za Balkanist, Massachusetts Review, Mediacentar, Analiziraj.ba, između ostalog. Njegovi prevodi objavljivani su u Massachusetts Reviewu, Brooklyn Railu i Asymptoteu, te radi i kao književni prevodilac za Buybook iz Sarajeva. Strip adaptacija kratke priče Karima Zaimovića Tajna Nikole Tesle, koju je uradio zajedno sa Enisom Čišićem, nominovana je za nagradu Pushcart 2015, dok je drugi strip, Sarajevski nevidljivi čovjek, kojeg je uradio sa Borisom Stapićem, uvršten u selekciju najboljih grafičkih novela Istočne Evrope po izboru američkog udruženja književnih prevodilaca ALTA. Kao jedan od učesnika građanske akcije “Ja sam muzej”, dobitnik je dvije evropske nagrade za očuvanje kulturne baštine Europa Nostra 2016.
Comments
comments